Gledajte život današnjice. Nema mira i tišine ni na ulici, a još manje u kućama. Ljudi današnjice su sebi nabavili bučne radio aparate i televizore tako da sve bruji, vrišti, pjeva i svira izvan kuće i u kući. Teško je i gotovo nemoguće čuti Božji glas u toj buci, čuti glas svoje savjesti, u takvom se ambijentu teško može ozbiljno razmišljati a kamo li moliti te sretno i zadovoljno živjeti. Dobro to primjećuje čovjek današnjice pa bježi u prirodu, daleko od buke, gradi vikendice da bi se tamo barem za kratko vrijeme odmorio u tišini.

Sveta Crkva svoju djecu poziva po uzoru Isusovom na četrdesetodnevni boravak u ozbiljnosti, u molitvi, u čitanju Svetoga Pisma, u postu i nemrsu, u školi kršćanskog života. Ne ćemo, doduše, moći otići niti u jednu pravu pustinju jer kod nas pustinje nema ali možemo koji put zatvoriti buku radija i televizora pa u zajedničkoj molitvi obitelji stati u tišini pred Bogom, spremni čuti njegov glas i otkriti njegovu volju. U sabranosti i samoći nisi nikad sam. Tu je onda Bog sasvim blizu, tu je njegova milost u našem srcu.

U toj tišini moći ćeš promatrati svoje misli – jesu li uvijek čiste, svoje želje i riječi – jesu li dostojne čovjeka kršćanina? Moći ćeš čuti glas svoje savjesti i u svjetlu Božje milosti moći ćeš vidjeti svoja djela – kakva su? – dobra ili zla. U sabranosti, tišini i molitvi spoznat ćemo samoga sebe i, dakako, svoje obaveze, svoje dužnosti i svoje poslanje oca, majke, radnika, činovnika, zanatlije, prosvjetnog radnika, korisnog člana Crkve i ljudske zajednice, vjernog sina domovine i vjernog sina svete Crkve. S tom nakanom posvećujemo svaku nedjelju i svaki petak promatranju muke Isusove u pobožnosti Križnog puta. U tom promatranju i razmišljanju mnogo ćemo lakše otkriti svoju nutrinu i poravnati je po Božjoj volji. Pronađimo je u ovom svetom krizmenom vremenu.