Rođen je u Španjolskoj početkom 3. stoljeća. Često su ga uspoređivali sa Stjepanom prvomučenikom, a njegov je blagdan po važnosti bio odmah iza blagdana apostolskih prvaka Petra i Pavla. Uz njih je sv. Lovro štovan kao glavni zagovornik za pobjedu nad idolima koju je Crkva izvojevala u Rimu. Od samih početka, posebice u srednjem vijeku, nije bilo biskupije ni većega grada koji ne bi imao crkvu posvećenu ovome svecu. Primjerice, u Italiji 47 mjesta nosi ime po sv. Lovri, a samo u Milanskoj nadbiskupiji tom su svecu posvećene 43 crkve.

Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je ljubio očinskom ljubavlju zbog njegovih krasnih vrlina. Zbog njih ga je, unatoč mladoj dobi, i uvrstio među sedam rimskih đakona. Bila je to služba u Crkvi koja se povjeravala uglednim muževima, osvjedočenima u ispravnome vjerničkom životu. Brinuli su za siromahe, za crkvena dobra, za udovice i siročad te za bolesnike. Bili su i posrednici između vjernika laika i klera u brojnim pitanjima glede crkvene uprave i različitih pitanja. Lovru je papa čak postavio za protođakona, prvoga među sedmoricom. Iskazao mu je time povjerenje, ali ga i vidovito opomenuo da će Gospodin od njega puno tražiti u toj službi.

Lovro je, po papinu nalogu, prodao sva crkvena dobra i novac razdijelio siromasima. Kad je nastupio Valerijanov progon i Lovro bio uhvaćen, s pravom je mogao ukazati na sirotinju kao blago Crkve. Kad su ga tražili da otkrije crkveno blago, on je pokazao na siromah i rekao: “Evo našeg blaga!”. Zbog toga su ga nakon mučenja ubili na današnji dan 258. godine. Lovru su nakon bičevanja pekli na roštilju, a on je svetačkim nadahnućem mučitelju rekao: ‘Ovdje sam dovoljno pečen, okreni me sada na drugu stranu!’