Sveti Benedikt je umro 21. ožujka 547. i njegov se blagdan stoljećima slavio na taj dan. No kako je u Korizmi slavljenje svetaca suzdržano, blagdan je sv. Benedikta premješten na današnji dan. Grob mu se nalazi u crkvi slavne opatije Monte Cassino. U ikonografiji prikazuju svetog Benedikta obično kao opata sa štapom i knjigom pravila, a kraj njega stoji gavran. Sv. Benedikt je otac zapadnog redovništva, osnivač benediktinskog reda i jedan od najvećih velikana zapadnog redovništva, zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće. Njegov životopisac i duhovni sin sveti papa Grgur Veliki o njemu piše ovako: »Bio jedan čovjek časnoga života po imenu Benedikt, a to znači blago­slov­ljen i po milosti i po imenu.“

Benedikt se rodio oko g. 480. u Norci, malom biskupskom sjedištu na pod­nož­ju sabinskih brda. Bio je sin dobrostojeće obitelji koja ga je poslala u Rim na od­goj i stjecanje znanja. Rim je tada još uvijek blistao od sjaja i stare slave, i di­čio se grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla. Ipak nije bio ono što je bio nekada. U gradu se živjelo lakoumno, pohlepno trčalo za užicima, premda je opasnost od bar­bara bila trajna. Rimske prilike nisu oduševile mladoga i ozbiljnoga Benedik­ta. Njegov je duh težio za nečim višim i sadržajnijim. Zato je i napustio Rim i stu­dije. Da bi našao Boga u što većoj mjeri, nastojao se osloboditi svih spona koje bi ga u tome mogle spriječiti.

Želja za svojim idealom odvela je mladoga Benedikta u potpunu samoću, u jednu špilju kraj Subiaca. U njoj je Benedikt ostao kao ponizni učenik tri godine i stekao mnogo vrijednih duhovnih spoznaja i iskustava. Zatim ga je Bog iz tamne špilje izveo van na svjetlo da bi kao veliki svjetionik svijetlio u njegovoj Crkvi. Poučio ga je kako valja osnovati zajednicu te u njoj zajednički tražiti Boga.

Budući veliki učitelj redovništva prošao je i kroz napasti. Životopisci spominju da je kao samotnik osjetio jake napasti u tijelu. Protiv njih je postupio veoma odlučno. Svukao se i gol bacio u kupine, koje su ga dobrano izbole. U svojim će pravilima razviti posve odmjerenu i uravnoteženu askezu. Smisao za sklad, uravnoteženost bit će jedna od značajki njegove duhovnosti. Još je jedno važno iskustvo Benedikt doživio. Latio se vodstva neke monaške zajednice u Vicovaru. Bio je to težak posao jer je kod pojedinaca te zajed­ni­ce bilo mnogo samovolje, a premalo smisla za zdravu stegu. Benedikt je htio uvesti red, ali ga raspušteni monasi htjedoše otrovati. Pružili su mu čašu otrovana vina i samo ga je čudesan Božji zahvat spasio od smrti. Benedikt se iz Vicovara vratio u Subiaco. I tu su ga razne skupine monaha za­molile da im bude duhovni otac. On ih je podijelio u 12 malih samostana, a svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Sam je pak preuzeo cjelokupno duhov­no vodstvo sviju. Tako se malo-pomalo počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života. On je to najviše pokazao u Monte Cassinu. Samostan što će ga ondje osnovati postat će stvarno i u fizičkom i u duhovnom pogledu »grad na gori«. Smrt sv. Benedikta sv. Grgur ovako opisuje: »Dao se odnijeti u crkvu i svo­je slabe udove naslonio je na ruke svojih učenika. Ondje ustade i ruke podiže pre­­ma nebu te izgovarajući riječi molitve, predade duh.«