Apostolski prvaci, Petar i Pavao, su se u životu rijetko susretali, ali ih je zauvijek sjedinila mučenička smrt. Petra je Isusu Kristu doveo njegov rođeni brat Andrija, obznanivši mu da su našli Mesiju, onoga koga je cijelo židovstvo iščekivalo. Bio je nagao, brzoplet, ali dobrog srca i velikodušan. Kao prvaka među 12 apostola Isus ga je nazvao Kefa (Stijena) zbog njegove žarke vjere: „Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju. Tebi ću dati ključeve i štogod svežeš na Zemlji, bit će svezano i na nebu.“ Kad su Isusa došli uhititi u Getsemanskom vrtu, Petar je zgrabio mač i odsjekao uho Malku, sluzi velikog svećenika. Isus mu je tada rekao: „Spremi mač u korice, jer tko se mača hvata, od mača će i poginuti.“ Dok su Isusu sudili pred Velikim vijećem, Petar se noću u dvorištu grijao kraj vatre. Kad su ga upitali nije li i on jedan od Isusovih učenika, Petar je tri puta odgovorio da nije, i kad je začuo pjev jutarnjeg pijetla, sjetio se kako je Isusu obećao da će za njim i u smrt ako treba, a sad ga je tri puta zatajio. Pokajao se i briznuo u plač. Poslije uskrsnuća Isus je Petru dao vlast da upravlja Crkvom: „Pasi jaganjce moje…!“ Poslije je Petar propovijedao u Judeji i Samariji i osnivao kršćanske zajednice. Prema tradiciji bio je biskup u Judeji. Kralj Herod Agripa počeo je progoniti mladu Crkvu i bacio Petra u tamnicu s nakanom da ga poslije Pashe pogubi, no Bog ga je na čudesan način izbavio iz okova i tamnice. Autor je dviju novozavjetnih poslanica.

Sveti Pavao apostol rođen je u Tarzu (Cilicija, danas na jugu središnje Turske), između 5. i 10. godine. Potječe iz maloazijske židovske obitelji s pravom rimskog građanina. Kao pripadnik farizejske sljedbe progonio je prve kršćane. Na Isusovu objavu Pavao je pao s konja na putu u Damask gdje je kanio privesti kršćane kao bogohulitelje, one koje su otpali od židovstva. Pavao je tada oslijepio, a kad su mu spale mrene s očiju, progledao je i u pravom svjetlu spoznao nauk koji su kršćani ispovijedali. Krstio ga je Ananija, a Pavao se kao veliki intelektualac svoga doba tijekom tri godine u arapskoj pustinji dao na proučavanje te sile koja ga je oborila i zbog koje je od Savla postao Pavao. Poslije toga uzašao je u Jeruzalem da se predstavi učenicima, koji su svi odreda bili pomalo skeptični prema njemu. Mladi Barnaba ga je prihvatio i u zajednici pobudio povjerenje u tog obraćenika. Dok je Pavao propovijedao poganima, Petar je bio poslan među Židove. Pavlova apostolska putovanja opisana su u Djelima apostolskim i djelomično u njegovim poslanicama. Obojicu ovih velikana Crkve Isus je učinio svojim ribarima, ribarima ljudskih duša. Petar je Isusovom odredbom od Šimuna postao Petar-Stijena na kojoj je utemeljio Crkvu koju neće svladati ni vrata paklena.

I Petar i Pavao mučenici su za Krista. Svoje propovijedanje zapečatili su krvlju u Rimu, za Neronova progonstva. Petar je razapet naglavačke, molio je da ne bude raspet poput njegova Učitelja, jer nije dostojan da umre takvom smrću. Pavao, čija je riječ bila britka poput mača i neumoljiva u raskrinkavanju zla, poginuo je od mača, polažući život za Krista. Obojica su prvaka poginula u Rimu, Petar u Vatikanu, a Pavao na Ostijskoj cesti. Danas se ponad njihovih grobova dižu velebne bazilike.

HKR