Tek što smo radosno proslavili Kristovo rođenje već slavimo jednu smrt. Smrt sv. Stjepana bila je takva da ga je Crkva proglasila svetim i dodala mu časni naslov “sv. Stjepan Prvomučenik”. Sv. Stjepan je bio Judejac ili Židov iz grčkog jezičnog područja. Bio je bio vjeran židovskoj vjerskoj tradiciji i zakonima te je svake godine barem jedanput hodočastio u Jeruzalem, nacionalno i vjersko središte izraelskog naroda. Vjerojatno je primio vjeru i krštenje na dan Duhova kad se krstilo mnoštvo hodačasnika, njih oko tri tisuće sa svih područja gdje su živjeli raseljeni židovski vjernici. Židovi domoroci nisu baš lijepo gledali svoje sunarodnjake iz drugih krajeva a osobito ne one iz grčkog jezičnog područja jer su i kod kuće i u sinagogama govorili grčkim jezikom. Isus je govorio domaćim aramejskim jezikom. Sveti Stjepan je odmah shvatio da je Isusova poruka univerzalna, tj. za sve ljude bez razlike narodnosti ili jezika. Svojim propovijedanjem Stjepan je i domaćim Židovima i svojim sunarodnjacima iz drugih krajeva dokazivao da je Isus iz Nazareta doista Mesija-Spasitelj, ne samo za Židove nego za sve ljude. Poznat je njegov govor pred židovskim Vijećem zapisan u sedmoj glavi Djela Apostolskih. Kao vjeran kršćanin bio je od apostola ubrojen među sedam đakona. Za Stjepana pišu Djela Apostolska da je bio viješt u propovijedanju Evanđelja, pun snage i Duha Svetoga pa mu je govor bio tako snažan da ni najveći neprijatelji nisu mogli odoljeti snazi i duhu kojim je govorio. Farizeji su ga doveli pred Veliko židovsko Vijeće i tamo ga optuživali. Nato je Stjepan počevši od Abrahama tumačio Stari Zavjet. Kad je počeo govoriti o Isusu, koga su oni dali razapeti ali je uskrsnuo i sada je živ, vječnici su začepili uši da ne slušaju takav govor. Stjepana su izveli izvan gradskih zidina i tamo ga kamenovali. Bilo je to najvjerojatnije u vrijeme smjene Poncija Pilata kad nije još došao drugi upravitelj Palestine, negdje oko 36. godine nove ere, tj. poslije Isusova rođenja. Tako je Stjepan prvi od svih Isusovih učenika ne samo riječju i djelom, nego svojim životom i smrću išao za Isusom i svoju vjeru okrunio mučeničkom krunom. Krivo je bio optužen kao i Isus ali je isto kao i Isus molio za svoje neprijatelje, za one koji su ga kamenovali: “Ne uzmi im, Gospodine, ovo za grijeh”. Pravi kršćanin ne živi svoju vjeru negdje u zakutku gdje ga nitko ne vidi i ne čuje nego za svoju vjeru i riječju i djelom, životom i smrću svjedoči ako zatreba. Dok danas promatramo Sv. Stjepana, molimo ga da učvrsti vjeru u našem narodu, a osobito među mladima današnjice.