Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih Svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.

Zabilježene povijesne tragove blagdana Svih Svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi svetkovina Svih Svetih.

Pod izrazom “Svi Sveti”, ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti svetkovinom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja. . . svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen svetkovini Svih Svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjeti, da im se zahvale i preporuče u zagovornoj molitvi. To je prvi smisao posjeta grobovima.

Današnje generacije su navikle svetkovinu Svih svetih zvati “danom mrtvih”, što je netočno! Iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana vidimo da je to svetkovina radosti, slavlja i zahvaljivanja, jer u sebi nosi kršćansku poruku da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, “most”, mučno rađanje u novi život, život s Bogom “oči u oči”.