Blagdan Prikazanja Gospodinova, se kod nas još zove i svijećnica. Na taj dan Marija i Josip su Bogu, u jeruzalemskom hramu, prikazali Isusa i tako ispunili «ono što propisuje Zakon». Isus je prikazan Bogu kao prvorođenac, kao jaganjac i kao žrtva za spasenje svijeta. Ipak, ovaj put taj Prvorođenac, Jaganjac i Žrtva, dokida potrebu svih dotadašnjih žrtava, koje su se prikazivale za očišćenje i oproštenje grijeha. On je žrtva sveta, savršena, «Bogu mila» i neprocjenjiva.
Na taj dan se na poseban način sjećamo i molimo za redovnike i redovnice koji su – svojim zavjetima i po Isusovu primjeru – svoj život posvetili Bogu, za spasenje svijeta. I njihov je život žrtva Bogu za spas bližnjega i cijeloga svijeta – ali u Isusu, s Isusom i po Isusu. Oni su potrebni naše molitve i našeg povjerenja. I sam Isus je Maslinskom vrtu bio potreban molitve svojih najbližih učenika…
U svetom bogoslužju, na blagdan Svijećnice, susrećemo «svjetlost svijeta» i «svjetlo istinito» simbolizirano u svijeći koju prima svaki vjernik. Mojsijev Zakon je propisivao da, 40 dana poslije poroda, roditelji donesu svoga prvorođenca u Hram te ga posvete Bogu. Roditelji su pritom bili dužni žrtvovati Bogu janje ili – ako su siromašni – «dvije grlice ili dva golubića».
Dok su Marija i Josip s Isusom ulazili u hram, došao je onamo, po nadahnuću Duha i čovjek imenom Šimun. Duh Sveti mu je bio objavio da «neće umrijeti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega». Šimun ga primi na srce te pun radosti zahvali Bogu za ispunjeno obećanje i što je napokon i uistinu vidio «svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga izraelskoga.» (Usp. Lk 2, 25-32)
Krist je svjetlo istinito koje dolazi na svijet; koje Bog šalje da nam svijetli u ovom životu, na našem putu prema punini vječnog života. U spomen na taj događaj, vjernici pale svijeću, koja je simbol vjere. Čovjek bez vjere tapka u mraku i ne vidi jasno put prema istinskom životu te upada u zablude i luta. Vjera nije nekakvo ljudsko nastojanje i postignuće nego Božji dar!
Čovjek vjere traži i nalazi smisao svojega života. Patnja je sastavni dio života i zato kad ga snađe, vjernik ne očajava jer smisao koji nalazi u svjetlu vjere, nadilazi ono svjetovno i opipljivo te njegov pogled upravlja prema onome uzvišenom i vječnom. Vjera budi i nadu po kojoj čovjek unatoč težini života; patnji i boli koje ga snalaze, nastavlja čeznuti i hoditi putem ljubavi i prema Ljubavi, koje je žedan, a kojom ga može savršeno ispuniti jedino ona sama.
Na primjeru starca Šimuna vidimo da čovjek koji susretne Spasitelja, ne žeđa za ovim životom nego u svom srcu čezne za onim što je u Isusu samo blago naslutio, a što ga je tako snažno ispunilo radošću. Šimun je našao smisao svoga života; vidio je obećanog Mesiju i osvjedočio se u vjernost Božju te sad može umrijeti u miru. Svjetlo vjere je u njemu upalilo čežnju za Mesijom; svjetlilo mu na putu iščekivanja i traženja. Sada ga je pronašao i susreo te je njegova duša «kao sala i mrsa sita» – kako kaže psalam. Bog po svršetku ovog života nagrađuje ustrajnost naše vjere i daruje nam život vječni, u vječnoj svjetlosti koja je On sam.
Molite za osobe posvećenog života. Nije lako biti «u svijetu, ali ne od svijeta». Zato su redovnice i redovnici i sve osobe posvećenog života potrebni vaše molitve; vaše pažnje i potpore. Potrebni su vašeg razumijevanja, jer su ljudi koji – poput svih ostalih – imaju također svoje potrebe, rane, nesavršenosti, ali i svoje darove i sposobnosti koje stavljaju na službu svakoga čovjeka. Oni su već sada – u ovom životu – odlučili živjeti životom neba, što na zemlji nije nimalo jednostavno; no – zato imaju vas: braću i sestre koji ih razumiju, vole, za njih Bogu zahvaljuju i za njih se Bogu mole.
p. Siniša Štambuk