Čitanja: 2Ljet 36,14-16.19-23; Ps 137,1-8; Ef 2,4-10; Iv 3,14-2

“Zašto je Isus živio ovaj život ovdje među nama na zemlji?” Čuli smo iz Evanđelja današnje nedjelje odgovor iz njegovih usta – da svaki čovjek vjerom u Isusa Krista može dobiti vječni život.

Mi smo povjerovali Isusu i njegovim riječima kada smo se krstili. Po krstu smo dobili život vječni u klici i sada nam još treba po vjeri rasti, u vjeri ustrajati, po vjeri u Isusovo evanđelje živjeti i u toj vjeri završiti naš zemaljski život. Ako sve tako učinimo poslije zemaljske smrti čeka nas neuporedivo ljepši vječni život. No, ipak su zemaljski ljudi čudni. Radije bi živjeli ovdje ovim jadnim životom sto ili sto pedeset godina nego svu vječnost.

Zašto su ljudi tako čudni? Zašto se boje vječnoga života? Znadu, naime, da po završetku ovog zemaljskog života ili kako kažemo, smrti, još prije vječnog života dolazi sud, i to Božji sud.

Pred Bogom sucem se ništa ne može sakriti. On zna svaku našu misao, želju, riječ i djelo. Zato je Isus u nastavku govora rekao: “Ja sam svjetlo koje je došlo na ovaj svijet ali su ljudi više ljubili tamu jer su im djela zla.”

Normalno je da zli ne žele suca, dok se pak oni dobri sudu vesele jer Bog zna da su im djela dobra pa ih sudom otkriva pred svima što su dobra načinili. Na Božjem sudu sva će se ljudska djela i sve ljudske tajne razotkriti.

Kad to znamo trudimo se da vjerom sačuvamo život koji nam Bog daje. Trudimo se da činimo samo dobro pa se ne ćemo bojati Božjega suda. Znamo da se Božjem sudu ne može pobjeći – još nitko nije pobjegao. Zato se trudimo tako živjeti da nakon Božjega suda budemo uvedeni u vječni život.