Naš Gospodin, Učitelj i Spasitelj nije sebi podigao nikakav spomenik – neki znak moči, vlasti, veličine nego je podigao veliki spomenik svoje neshvatljive ljubavi prema čovjeku, prema nama. Ponizio se je iz ljubavi prema nama i sišao u mali komadić kruha i vina da postane hrana i okrepa našim dušama na ovom zemaljskom putovanju, i kao poputbinu na našem zadnjem odlasku s ovoga svijeta te zalog našeg uskrsnuća i vječnoga života. Učinio je to najveće čudo svoje ljubavi na Zadnjoj večeri, uoči svoje gorke muke, u najozbiljnijem trenutku svoga zemaljskoga života s jednom snažnom napomenom svojim učenicima: “Uzmite i jedite od ovoga svi – Ovo je moje Tijelo koje će se za vas predati. Uzmite i pijte iz ove čaše svi ovo je moja Krv koja će se za vas i za mnoge proliti. To činite meni na spomen!”. Mi vjernici izvršavamo njegovu zapovijed kod svake svete mise i činimo čudo njegove ljubavi. Hrana našim dušama neprekidno se obnavlja na našim oltarima. Jednom godišnje u svakoj se župi preko cijeloga dana izloži pogledu sveta Hostija – znak kruha ili prilike kruha pod kojima se krije naš živi i uskrsnuli Isus Krist. Mi se vjernici dnevno hranimo tom nebeskom hranom, kruhom anđeoskim, kako se u pjesmi naziva. Nastavi čitati Tijelovo →