Kad su Izraelci slavili Pashu, kad su jeli pashalnu večeru – janje pečeno na vatri s gorkim zeljem i beskvasnim kruhom – sjećali su se oslobođenja iz egipatskog ropstva. Taj običaj kod Izraelaca opstao je sve do danas. Domaćin otvori vrata a svi ustanu i kažu: „Blagoslovljen koji dolazi u imenu Gospodnjem. Blagoslivljamo vas iz doma Jahvina.“ Domaćin bi ostavio vrata otvorena uz riječi: „Tko želi može sudjelovati na Pashalnoj večeri.“ Otvaranje vrata je znak poziva svima da se pridruže slavlju.

Kršćanska vazmena večera, sveta Euharistija, jest po samoj Isusovoj zamisli poziv. Kaže Isus: „Uzmite i jedite od ovoga svi, ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.“ To je poziv na večeru. U srednjem vijeku pod utjecajem germanske mistike među kršćane se uvuklo i proširilo prestrogo strahopoštovanje prema euharistijskom kruhu ili svetoj Pričesti. Iz tog prestrogog strahopoštovanja nastao je strah dodirnuti a kamo li jesti svetu Pričest. Jedva su se kršćani po neki put usudili jesti svetu Pričest (jedanput ili dvaput godišnje) a mjesto toga proširila se pobožnost gledanja Euharistije ili klanjanje pred Euharistijom. Tako je na početku 13. stoljeća u Parizu nastao običaj da se Tijelo Isusovo i Krv Isusa iza pretvorbe u svetoj misi podiglo da vjernici vide hostiju. Taj običaj podizanja je ostao sve do danas. Bio je ponegdje običaj da bi za vrijeme podizanja vjernici prolazili pred oltarom da bi bolje i iz bliza vidjeli hostiju. Čak je u to vrijeme napisao jedan teolog da je kršćanin dužan svake nedjelje slušati svetu misu ili ako to ne može barem neka dođe vidjeti Tijelo Gospodinovo. Od tog vremena kršćani su sve manje svetu pričest držali hranom a sve više su naglašavali prisutnost Isusovu pod prilikama kruha i vina pa su umjesto da jedu Isusovo Tijelo, Tijelu se Isusovom klanjali.

Osobito se jako razvila pobožnost klanjanja presvetoj Euharistiji početkom 13. stoljeća u Belgiji pod utjecajem mističarke Julijane iz Liega. Kažu da je jednom imala viđenje kako je na punom mjesecu bila jedna crna mrlja. Ona je to protumačila da bi se trebao uvesti još jedan blagdan. Pa je sredinom 13. stoljeća uveden blagdan presvetog Tijela Isusova ili Tijelovo. Za cijelu Crkvu taj je blagdan uveo papa Urban IV. Iza toga su se polako, kao osobiti oblik klanjanja presvetoj Euharistiji, uvele procesije koje se više ili manje i danas obavljaju. Uz procesije s Presvetim uvele su se pokaznice, zlatom i srebrom, s biserima i dragim kamenima urešene posude u kojima se nosio i pokazivao presveti Sakramenat. U procesije se tijekom vremena malo pomalo uvela razna glazba, posipanje cvijećem i sav visoki sjaj koji bi trebao pokazati i uveličati Božju moć i veličanstvo.

U najnovije vrijeme Crkva je svjesna nedostatka takvog slavljenja jer nas može ovakav sjaj odvesti od bitnoga. Isus pod prilikama kruha i vina nije želio pokazivati sjaj i moć nego obrnuto, ljubav, poniznost i siromaštvo. Bog je postao mali, tako mali da se daje ljudima za hranu u presvetoj Euharistiji. Htio je visjeti na križu i hraniti gladne duše u jednostavnoj slici kruha. Zato u novije vrijeme Crkva procesijama daje drugo značenje: Procesije su postale „znak puta kuda Bog vodi svoj narod.“

Danas, slaveći blagdan Tijelova u prvom redu mislimo na kruh života, na Isusa, koji u znaku kruha prilazi k nama dobar kao kruh, koristan za život kao kruh, potreban za život i zdravlje duše kao kruh. Izvršimo danas prvenstveno njegovu zapovijed: „Uzmite i jedite“ i pričestimo se njegovim Tijelom i njegovom Krvlju što će sigurno biti najbolji i najljepši poklon Isusu za njegov blagdan.