Čitanja: Job 38,1.8-11; Ps 107; 2Kor 5,14-17; Mk 4,35-41

Događaj stišavanja oluje na moru dobro nam je poznat. Možemo ga prepričati u nekoliko rečenica. Večer je. Apostoli i Isus nalaze se na moru u lađici. Isus spava. Odjednom nastane žestoka oluja. Apostoli zovu Isusa u pomoć. On se budi i riječima stišava oluju. Apostoli su iznenađeni i pitaju se tko je Isus. Isus ih prekorava kako nemaju vjere.

Zašto se apostoli čude i pitaju tko je Isus? Što su oni očekivali da će Isus učiniti? Zašto ih Isus prekorava da su malovjerni?

Apostoli su sigurno bili ponosni na to što je Isus baš njih izabrao svakoga ponaosob. I oni su uživali u slavi i divljenju koje je narod iskazivao Isusu. Pitali su se čak tko je najveći među njima. Neki su se usudili tražiti i počasna mjesta uz Isusa u njegovu kraljevstvu. Pitali su Isusa što će dobiti zauzvrat jer su sve ostavili i pošli za njim. Isusove riječi o posljednjim mjestima, o služenju i umiranju nisu dopirale do njh. Čak su nastojali Isusa odvratiti od tih misli. Sve je bilo dobro dok je Isus služio njima. To je zemaljski, tjelesni Isus. On je služio za ispunjavanje njihovih želja i rješavanje njihovih tekućih problema. On ih je trebao sačuvati od svih nevolja i patnja. U trenutku kad su navalili valovi na lađicu, oni bude Isusa i gotovo prijekorno govore: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ Drugim riječima, kako si mogao dopustiti da se podigne ovakva oluje i dovede u opasnost naše živote.

Večer, more, oluja – slike su opasnosti i smrti. Smrt je područje vladavine đavla. On čovjeka vuče u smrt. „U onaj dan, uvečer, reče Isus svojim učenicima: Prijeđimo prijeko.“ (Mk 4,35) Isus kao da govori: Večeras ću vas provesti kroz smrt na drugu stranu, stranu života. On je usnuo. I kad dođe oluja, na poziv učenika budi se i zapovijeda vjetru i moru: Umukni! Tako govori i kad oslobađa opsjednutoga. Ovim događajem Isus najavljuje svoju pobjedu nad smrću i vladavinom đavla. No, učenici još nemaju toliko vjeru i pitaju se tko je zapravo Isus.

Sv. Pavao govori da je Isus umro za sve. I svi smo u njemu umrli. I svi u njemu živimo, ali ne više sebi nego Isusu. I za nas Isus više nije (samo) tjelesni i zemaljski Isus, nego Gospodin Svemogući, koji ima moć i vlast, slavu i kraljevstvo. On ne rješava prvenstveno naše zemaljske probleme. On nas podiže iz ništavila i smrti na život vječni. „ Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.“ (1Kor 15,19)

Kratki ulomak iz Knjige o Jobu govori kako je Bog apsolutni gospodar sve prirode i njenih zakona. On je odredio granice morskom valovlju. Upravo Knjiga o Jobu donosi toliko opisa čovjekove ništavnosti i nemoći, i Božje veličanstvenosti i mudrosti. Job je bio neporočan pred Bogom. Uživao je u svom imanju i blagostanju. Bojao se Boga dok se nisu uzdrmali temelji njegova života u bolesti i raspadanju. Job se prepire s Bogom, dokazuje svoju pravednost. A Bog odgovara upravo opisom stvaranja najsitnijih detalja u svemu i pita ga gdje je bio tada, zna li i je li vidio sva ta čudesa. Job konačno zatvara usta i zaključuje: „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe! (Job 42,5)

Kada čovjek iskusi svoje granice tada mu preostaje vjera u Boga živoga koji sve drži u svojoj moćnoj ruci.