To su naša braća i sestre po vjeri, koji su došli iz velikih nevolja ove suzne zemaljske doline, koji nisu posustali i odbacili svoju vjeru u teškim kušnjama i križevima, već ih je spasila njihova vjera i nada, pouzdanje u Boga. Sveci su siromasi u srcu. Siromah ne oslanja svoj život na novac i užitke, već se potpuno oslanjaju na Boga i od Boga očekuju rješenje problema života. Sveci su blagi i milosrdni, nisu dopustili da osveta ili mržnja zavlada njihovim srcem. Nisu okretali glavu od potrebnih. Kako je Bog milosrdan, tako su i oni kod Boga našli milosrđe za sebe. Jer mjerom kojom mjeriš, tebi će se za uzvrat mjeriti. Sveci su čista srca, tj. oni koji nemaju maske, nisu dvolični. Što im je bilo u srcu, to su i ruke i jezik radili. A njihovo srce je bilo potpuno u Bogu. Sveti su oni koji plaču i trpe, ali čuvaju nadu: nadu u Onoga koji ne razočarava, a briše sve suze. Oni ne sude, već svoju parnicu povjeravaju Bogu, pravednome sucu. Sveci su mirotvorci, progonjeni, neshvaćeni, oni koji su žedni pravde i za njom teže. Sve u svemu, sveci bili puno drugačiji od nas. Znači da i mi možemo postići svetost.

Što rade sveci na nebu?

Odgovara nam sv. Terezija, koja je izjavila: „Želim prijeći u moje nebo da bih mogla činiti dobro na zemlji! „ To je raj svetih: činiti dobro! Sveci su najprije sveci jer su vršili Kristovu zapovijed ljubavi. Ako ta zapovijed vrijedi na zemlji, onda vrijedi i na nebu. A ta zapovijed je ova: „Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga! “. Sveci, koji su iz smrti prešli u život jer su ljubili braću, i dalje misle na svoju braću, koja su na zemlji i koja se bore, da bi se izvukli iz grijeha i obranili se od svih zala na putu u Nebo. Zato su nam sveci zagovornici i pomoćnici na tome putu. Ljube nas i u Nebu, da nas tamo jednom mogu i zagrliti i primiti u svoju zajednicu svetih. Sveci nas potiču i hrabre. Put do Boga je moguć i ostvariv, ako se u njega pouzdamo svim srcem.