Mi kršćani, najradosnije izgovaramo riječi vjerovanja: „I isčekujem uskrsnuće tijela i život vječni.“ O čemu je tu riječ? Svi znamo i iskustveno spoznajemo da; ovaj sadašnji svijet, cjelokupno Božje stvorenje i svaki ljudski stvor ni u kom slučaju nije vječan. Sve u ovom svijetu ima početak i kraj. Čovjek je na zemlji jedino razumno stvorenje i Bog ovom stvorenom svijetu – i svakom ljudskom biću – sprema sjajnu budućnost. Čovjek i čovječanstvo po Božjoj nakani ima svoju budućnost ne u vremenitom svijetu već u vječnosti.

Niti pojedinačna ljudska smrt, niti sveopći kraj svijeta nisu posljednja riječ o čovjeku i čovječanstvu. Bog živi i on je Bog živih, a ne mrtvih. Njemu sve živi. Bog sprema čovječanstvu završnicu ovosvjetske povijesti ali ona postaje početak svijeta kojemu više ne će biti kraja.

Po Božjem obećanju očekujemo „nova nebesa i novu zemlju“ gdje konačno prebiva pravednost. O tim konačnim stvarima govore nam čitanja Svetoga Pisma današnje nedjelje. Iz te spoznaje proizlazi novo vrednovanje svijeta i čovjeka. Možemo slobodno reći da naša sadašnjost „prijeti vječnošću.“ Možemo slobodno reći da nam je ova sadašnjost, ovih nekoliko godina dano da se upišemo u Knjigu života, jer kako kaže prvo čitanje: „Tada će se probuditi mnogi koji snivju u prahu zemaljskom a spasiti će se samo oni koji se nađu zapisani u Knjizi života.“ Drugi će pak ustati na vječnu gadost. Dolazi dan kad će se poljuljale nebeske sile. Dolaze dani nevolje za ovaj svijet. Tada dolazi Sin čovječji s velikom silom i moći i zapovijeda svojim anđelima da saberu sa svih strana Božje izabranike. Naučimo čitati događaje i vremena. Trudimo se da budemo zapisani u Knjizi života i s radošću dočekamo svoje konačno spasenje.