U današnjim čitanjima čitamo kako se je prorok Ilija vladao kad je vidio nepriliku jedne udovice. Ta mu je udovica činila veliku uslugu primivši ga pod svoj krov. Kad joj je sin jedinac umro Ilija nije od nje pobjegao, on je vidio njezinu nevolju i potrebu. Uzima njezina sina i odnosi ga u svoju sobu. Tu zaziva Boga da ovog mladića oživi i vrati njegovoj siromašnoj majci. Čitamo danas u svetom Evanđelju. Sina jedinca u majke udovice spremali su u grob. Iza nosila išla je ucviljena majka i mnoštvo njezinih sugrađana grada Naima. Isus je sa svojim apostolima baš ulazio u grad. Sreo se s povorkom. Nije se tada maknuo u stranu da propusti povorku nego je stao pred povorku i zaustavio ih. Nije mogao proći pokraj nevolje ove udovice pak se okreće njezinom mrtvom sinu i govori mu: „Mladiću, kažem ti, ustani!” Čitali smo da je mladić ustao iz mrtvačkih nosila, a Isus ga predao njegovoj majci. Lako iz ova dva slučaja vidimo da ni Isus ni prorok Ilija, Božji čovjek, nije mogao proći pokraj ljudske nevolje jer su i Isus i Ilija imali riječ koja oživljuje. Mi se kršćani vjernici uvijek nalazimo u Isusovoj povorci. Neprekidno susrećemo braću i sestre u nevoljama. Što tada činimo? Odvraćamo li glavu na drugu stranu da tu bijedu ne gledamo, ili se pak okrećemo k toj nevolji da je bolje vidimo i izliječimo. Imamo i mi riječ života. Ne kao Isus da mognemo reći mrtvome: „Ustani! ”, ili bolesnomu „Ozdravi! ”, ali možemo svojim djelovanjem njegovu nevolju udaljiti od našega bližnjega. Nevoljnici ovoga svijeta trebaju Isusa i njegove vjernike dok god traje ovaj zemaljski život. Možda se među tim nevoljnicima svijeta, tim mrtvacima u svijetu, nalazimo i mi. Oni koji nas prate na tom putu tegoba trebali bi Isusu uputiti molitvu da zaustavi povorku bijednika i duševno mrtvih te da nad njima izreče iste one riječi: „Ti, mladiću mrtve duše, ustani. Ti, djevojko, koja u svojoj ljepoti nosiš mrtvu dušu, ustani na život.” Isus sigurno sa velikom povorkom svojih vjernika ne će moći proći mimo, a da ne izrekne riječi oživljenja i ozdravljenje.