Svaki od nas ljudi, netko više, netko manje, nosi u sebi neku prazninu, neku nemoć i neku potrebu koju bi želio ispuniti. To je samo znak da smo nesavršena bića jer smo puni praznina i svakojakih potreba koje sami nismo kadri ispuniti. Zato je u svakom čovjeku neki instinkt, nagon da molimo jačega, moćnijega, savršenijeg od nas da naš nedostatak nadomjesti, ispuni. Molitva je, dakle, jedna veza između slabog i potrebnog i jakog i moćnog.

U današnjim čitanjima Svetog Pisma Starog i Novog zavjeta govor je o molitvi, o toj vezi između nas slabih i nesavršenih ljudi i našeg jakog i svršenog Boga. Čini nam se da uopće nije problem moliti nego je problem kako moliti da budemo uslišani, da molitva bude uspješna. To je jednostavno pitanje: kakva mora biti molitva?

Bog prvenstveno uslišava molitve koje su za duhovno dobro, za spasenje čovjekovo, a onda tek imamo pravo moliti i za materijalna dobra koja nam samo pomažu postići spasenje. Isusova je riječ: „Tražite najprije Kraljevstvo Božje i njegovu slavu, a sve ostalo će vam se dodati. “ Prvo dakle treba moliti za porast Kraljevstva Božjega među ljudima, za mir i slogu, za istinu i pravdu. Malo je ljudi koji bi to uopće htjeli moliti. Općenito je u našim molitvama najviše sebičnosti. Uvijek samo: „Bože daj meni, a za druge me baš briga. Neka sami mole. “ Današnja nam čitanja daju odgovor kakva molitva mora biti: molitva mora biti usrdna i ustrajna.

U svetom Evanđelju Isus spominje neku siromašnu udovicu. Ona moli ustrajno. Svojom molitvom i molbama je dodijala onom bezbožnom sucu, ali joj je molitvu uslišao samo zato jer je bila ustrajna. Isus završava svoje učenje: „Ako je ovaj bezbožnik uslišao molitvu ove sirote udovice, koliko će više Bog koji je neizmjerno dobar čuti i uslišati molitvu onih koji njemu vape. “

Kakva nam je molitva takva će biti i Božja pomoć koju molimo.