Ima jedna stara priča o tri kineska cara. Stari je car bio strog i nitko ga u carstvu nije volio. Svi su ga se bojali. Kad je on umro naslijedio ga je njegov sin. On je promijenio način vladanja. Nije stalno bio u carskom dvoru nego je išao među ljude, svoje podanike, razgovarao je s njima čak je i zalazio k njima u njihove siromašne kućice i kolibe i jeo je s njima ono što su mu ponudili. Nije se stidio siromaha. Ponekad bi im ostavio po koji zlatnik i njegovi su ga podanici zavoljeli. No, nikada nitko od njegovih podanika nije mogao ući u carske dvore. To im je bilo strogo zabranjeno. Promatrao je to njegov sin i razmišljao kako bi on vladao svojim carstvom. Dogodilo se i njegov je otac kralj smrtno nastradao u lovu. On, mladić, postao je sada kralj. Odlučio je vladati na sasvim drugi način u svom carstvu. On je svakog tjedna jedan dan odredio kad je posjećivao siromahe i bolesnike u svom carstvu. Ljudi su ga dočekivali s oduševljenjem. Bio je jako prijazan vladar. Tješio je bolesnike, sam im je previjao rane i svakome svom podaniku podario pozdrav sa smiješkom. No, osim čestih posjeta siromasima odredio je jedan dan u tjednu kad su se otvorila vrata carskog dvora i njegovi su podanici mogli ući u carske palače, štoviše, svakog je tjedna jedan dan odredio za one najsiromašnije. Pozivao ih je k sebi i s njima jeo na ponuđenom ručku. Ljudi su ga duboko voljeli jer im je otvorio svoje carsko srce, svoje carske dvore i kao goste ih rado primao. Kaže priča da je dugo i sretno vladao svojim carstvom.

Tako pripovijeda stara kineska priča o dobrom caru koji je svoje imanje dijelio siromasima i svoje carske dvore otvorio najsiromašnijima. U Uzašašću mi vjernici gledamo svoga vođu Isusa Krista koji je jednom u povijesti došao među nas i s nama dijelio zlo i dobro ove zemlje. Štoviše, za nas je umro i uskrsnuo da bi četrdeseti dan po uskrsnuću sam ušao u nebeske dvore svoga nebeskog Oca, ali ne da ondje bude sam. Rekao je da odlazi k Ocu da nam pripravi stan kod Oca, a onda kad se vrati po nas, odvest će nas k sebi da budemo tamo gdje je i On. Nije želio s nama podijeliti samo ovaj zemaljski život – što bi nam to koristilo? On je želio s nama podijeliti svoje vječno prebivalište, svoj vječni i slavni život. On je ušao u svoju slavu i sjedi zdesne Ocu. Tu s desne ocu u zajedništvu Duha Svetoga sjedi naš Učitelj i Vođa, Isus Krist koji jest pravi Bog, ali i pravi čovjek. Tim činom uzašašća u nebesku slavu Isus je uveo i naše čovještvo, tj. našu ljudsku narav te nam tako otvorio vrata vječnosti ili vrata neba. Nebo mi definiramo – nebo je vječni i sretni život s Bogom. U taj život nas svojim uzašašćem vodi Isus, naš Spasitelj. Zato i mi upiremo svoje oči vjere prema onoj strani, tj. prema onoj stvarnosti, gdje je naš Učitelj i Vođa proslavljen vječnom slavom. Tamo gdje se nadamo i mi doći.