Na Veliki četvrtak ulazimo u vazmeno sveto trodnevlje u kojem ćemo se spomenuti na poseban način Isusove i Božje ljubavi prema svim ljudima. Isus je učinio u tom trodnevlju nešto, od čega kršćanstvo živi kroz sve vjekove, a s njime i mi kršćani 21. stoljeća. Na Veliki četvrtak, na posljednjoj večeri, Isus je ustanovio svetu misu i svećenički ili Sveti red.

Sveta misa i sveta Pričest, ili kako ih nazivamo zajedničkim imenom Euharistija, uvijek su bile i bit će glavno središte, izvor i vrhunac kršćanskog života. O njima ovisi naš rast ili pad vjere. Naša djela po njima postaju blagoslovljena, a s njima i mi, kao i ljudi koje susrećemo i s kojima živimo. Stoga kao kršćani imamo obvezu ostvarivati Isusovu ponudu s posljednje večere u svome životu. Tom prilikom i sam Isus je rekao, a to isto uvijek govori kod svake sv. mise: ”Ovo činite meni na spomen”.S time je povezana i 3 Božja zapovijed koja kaže: ”Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji” u što spada svaka nedjelja i zapovijedani blagdani. Tako sveta misa postaje nedjeljna obveza svakog Isusovog vjernika, a neopravdano neispunjenje te obveze postaje grijeh. Stoga, nikada nam ne bi smjeli biti isprika neki privatni poslovi ili neki tzv. važniji poslovi. U nedjelju ništa nam ne bi smjelo biti važnije od svete mise. Isus je na posljednjoj večeri Velikog četvrtka oprao apostolima noge. Pranjem nogu pokazao je poniznost i ljubav prema učenicima. On, Učitelj i Gospodin, nije ljudima prao “mozgove” nego noge. Time je pokazao, da je došao služiti i pomoći im, u čemu se izrazio i riječima: ”dao sam vam primjer da i vi tako činite”, da pomažemo jedni drugima. Da budemo međusobno uslužni, susretljivi i puni bratske ljubavi. Da budemo spremni trpjeti jedni za druge i podnositi ih u strpljivosti i miru.