Kad se naš Gospodin Isus Krist spremao otići s ove zemlje, nije sebi gradio ni kamene ni brončane spomenike, mrtve hladne spomenike, nego je ostavio svojim sljedbenicima, svojim vjernicima samoga sebe – pravo živo svoje Tijelo i pravu živu svoju Krv u prilikama kruha i vina. Nije ostavio samo uspomenu na sebe nego je svoje Tijelo i svoju Krv ostavio za hranu i piće za život naših duša. Tko bude jeo Isusovo Tijelo i pio Isusovu Krv, taj će vječno živjeti. Sveta Pričest nije samo uspomena, nego i život, hrana za vječni život. Taj spomen na Isusa i tu hranu za život vječni, večeras mi, njegova zajednica, obnavljamo kako nam je On zapovijedio: “To činite meni na spomen!” Mi, dakle, ne obnavljamo samo uspomenu na Isusa, nego činimo i danas i kod svake svete Mise isto ono što je on načinio na Zadnjoj Večeri. Njegova je ljubav prema nama tolika da nam ne ostavlja svoj grob, nikakvu piramidu, nikakav kamen, nego sebe samog, uskrsloga. Ne ostavlja nam samo uspomenu na svoju ljubav nego nam ostavlja živu svoju ljubav u Presvetoj Euharistiji.

Sveta Crkva želi na Veliki četvrtak na poseban način zahvaliti Isusu za tu ljubav. Najbolja je zahvala, ako večeras i kod svake svete Mise uzmemo i jedemo Isusov dar, Isusovu ostavštinu. Crkva se sjeća i uspostavu svećeništva u zajednici Isusovih vjernika. Bez svećenika ne bi bilo ni Isusova Tijela ni Isusove Krvi. Isus je to znao i zato izdaje svojim apostolima zapovijed: “To i vi činite meni na spomen”.

Još se sjećamo i onog poniznog čina služenja koji je Isus pokazao svojim apostolima kad im je oprao noge. Isusova zajednica ili Crkva ne bi mogla opstati ako bi iz nje nestalo poniznog služenja. Svi su ovi od Isusa dobili zapovijed i primjer služenja. “Ako sam ja vaš Učitelj i Gospodin tako vama učinio, činite i vi jedni drugima”, rekao je Isus.

Na Veliki četvrtak mi razmišljamo o ovim trima ostavštinama: Euharistiji, svećeništvu i služenju u ljubavi.