Pred nestankom našega tijela, koje smrt ništi, naša nam kršćanska nada pokazuje vječni Božji stan u nebu koji nam je pripravljen.

Naš kršćanski život jest jedno hodočašće, putovanje. No, usprkos tome, svatko želi imati svoju kuću i svoj boravak, pa je i normalno što čovjek toliko truda ulože da bi imao svoju kuću, svoj stan, svoj mir. No, taj zemaljski stan i mir ne traju dugo jer svakome dođe vrijeme da napusti kuću ili stan i da se mora preseliti u jedan drugi stan koji se zove grobnica ili grob. Upravo zato Sveti Pavao uzima riječ šator za sliku našeg kratkog zemaljskog boravka ovdje u kući, u tijelu. On želi reći da je naša ovozemaljska kuća i naše tijelo samo jedan šator koji kratko traje, a ulaže se u njega toliko života i truda da se moramo pitati da li se to uopće isplati kada on tako kratko traje?

Moramo si postaviti pitanje: Da li smo usporedno sa ovozemaljskim šatorom gradili i onaj nebeski stan? Da li smo pripravljali sebi dom na nebesima i da li smo u njega uložili onoliko snaga kao i u zemaljski šator?

Oni koji su tako radili, koji su ulagali i u nebeski stan, će poslije ovoga zemaljskoga šatora, kada ga izgube po smrti, zadobiti vječno prebivalište na nebesima, stanovi u kući Oca našeg nebeskog.

Naravno to vječno prebivalište na nebesima postoji za one koji su ga sebi pripremili po svetosti svoga zemaljskog života. Mi im se svakako nadamo i zato se trebamo truditi da sebi na vrijeme sagradimo dom kod Gospodina koji nikada neće biti razrušen. Trebamo moliti Gospodina da nas obasja providnošću da na vrijeme sagradimo dom koji nikada neće biti razoren, a gradimo ga djelima vjere, ljubavi i nade.