ČITANJA: Dj 14, 21-27; Otk 21, 1-5a; Iv 13, 31-33a. 34-35
Od svih važnih pitanja koja čovjek sebi može postaviti najvažnije je ovo: Zašto sam zapravo na ovom svijetu? Što čovjek ima od ovoga života? Treba li nam patnja ovoga života? Na koncu – je li smrt ono zadnje što nas čeka ili je ona samo neki privid zla? Sva su ta i mnoga druga pitanja njima slična pitanja svediva na jedno ono pravo pitanje: „Koji je smisao moga ljudskog života?“
Gdje je pravi odgovor? Ako je, naime, nama dan ovaj život samo zato da jednog dana propadnemo ili nestanemo, onda je odgovor na ovo pitanje čista besmislica. Ako je pak pravi odgovor: na svijetu smo zato da po završetku ovog života k Bogu dođemo, onda sve u našem životu dobiva pravi smisao. Onda radost ima smisla. Onda žalost i patnja ima svoje opravdanje, onda svako dobro djelo ima pravo na nagradu, onda svako zlo djelo, svaka opačina mora biti osuđena.
Kad je kardinal Wiseman bio na smrt bolestan, liječnici su obilazili oko njega i nešto su sestri bolničarki šaputali u uho. Vidio je to kardinal i upita sestru: „Što su to liječnici rekli za me?“ Sestra mu odgovori: „Meni nisu ništa rekli, ali naslućujem.“ Na to reće kardinal: „Sigurno su rekli da je došlo vrijeme da odem svojoj kući, k svome Ocu da malo otpočinem, da skinem strah, bol, pa i smrt i da se konačno svega zla oslobodim.“ Jest, to je konačni naš cilj, da se smirimo, usrećimo i ostanemo kod svog nebeskog Oca.
Rekao je jedan mudrac: „Ne treba se pouzdavati u vrijeme zemaljskih dana, jer oni malo traju. Ne treba prilijepiti srce zemaljskim radostima, jer one brzo nestanu.“ Nakon svega toga kratkoga dolazi čas o kome govori danas sveti Ivan evanđelista i apostol u svojoj Knjizi otkrivenja: „Sam Bog će biti s nama. Mi ćemo biti njegov narod i ostati s njime. On će otrti svaku suzu s naših očiju. Boli više ne će biti, ni suza, ni jauka, ni smrti.“ Bit ćemo samo sretni i vječno živjeti s Bogom.