Kaže današnje Evanđelje da je Isus sjedio nasuprot hrama i promatrao kako ljudi ubacuju svoju milostinju. Bogataši su bacali mnogo. Kaže Isus da su bacali od svoga viška jer su bili bogati pa su imali viškove. Onda je došla udovica koja je ubacila samo dva novčića jer više nije imala. Zato ju Isus hvali pred svojim učenicima i kaže za nju: „Ova je sirota udovica bacila više u kasu nego svi ovi drugi jer je ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.“ Kako izgleda naš život iz vjere? Da li smo mi oni koji se samo vjerom oblače kad im treba a vjeru odbacuju sa sebe kad im ne treba? Nije li nam vjera samo odijelo? Time smo slični židovskim pismoznancima. Njima je vjera služila kao vanjski ukras: duge haljine, prva mjesta u sinagogama, pročelja za stolovima kod gozbi i sve drugo čime su mogli na sebe svratiti pozornost ali su, zapravo, bili bez vjere. Nas ljude kršćane mora zanimati ispravni i pravilni odnos prema vjeri. Dvije stvarnosti su koje životno zanimaju svakog čovjeka a te su stvari posve oprečne. Jedna je prolaznost a druga je neprolaznost.

Zašto te stvari čovjeka zanimaju? Važne su za svakog čovjeka jer s njima čovjek stoji ili s njima pada. Ako prihvaća neprolazno on će s neprolaznim i ostati. Ako je prihvatio prolazno, s prolaznim će i on proći. Prema ovim dvjema stvarnostima čovjek se mora slobodnom voljom opredjeliti jer obje mu se nuđaju. Kad se čovjek za jedno opredijeli on se cijelim svojim životom naslanja na tu stvarnost, tj. tako živi.

U svetom Evanđelju sam Isus govori o tim dvjema stvarnostima. Jednu zove „nebo i zemlja“ i za tu stvarnost kaže da će proći. Drugu stvarnost o kojoj govori Isus, kaže da je neprolazna njegova riječ: „Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi ne će proći.“ Ne možemo proći pokraj ovih dviju stvarnosti a da se barem za jednu ne uhvatimo. Naša će budućnost biti takova kakovu smo si stvarnost izabrali. Možda prolazna, možda neprolazna.