Vjera u Uskrsloga

Čitanja: Dj 2, 42-47; Ps 118, 2-4. 13-15. 22-24; 1Pt 1, 3-9; Iv 20, 19-31

Događaj Uskrsa nastavlja se kroz sve uskrsne nedjelje. Svojim ukazanjima Krist učvršćuje vjeru svojih učenika. Učinak uskrsnuća je neopisiva radost zbog Isusove prisutnosti među učenicima. Dok je Isus s njima nema ni straha ni žalosti. Tako je bilo u prvoj Crkvi. Ta ista Isusova prisutnost u Crkvi i ta ista radost zbog Isusove blizine nastavlja se i u današnjoj Crkvi, ali na drugi način – na sakramentalni način.

No, ovu radost i vjeru od samih početaka pa do danas prate i beskrajne sumnje i nevjere. U novost, koja je nastala uskrsnućem, svi se žele uvjeriti. Sami su se apostoli željeli uvjeriti da je Krist uskrsnuo i da je živ. Sama riječ „uvjeriti“ sastoji se od dviju riječi. Prva riječ je „u“, a druga riječ je „vjera“. To znači da se u vjeru treba ući. Vjera nije odijelo u koje se čovjek po potrebi oblači nego je vjera jedna stvarnost u koju se životom ulazi, a onda se od vjere živi. Kaže Pismo: „Pravednik od vjere živi. “ To pak znači da vjera mora postati mjera života ili pravilo života.  

Put do vjere nije kod svih ljudi jednak. Razni su i mnogi putevi koji vode do vjere. Početak svake vjere je s Božje strane, u Bogu. Bog daje dar vjere svakom čovjeku jer Bog želi da se svi ljudi spase. Bog u svakom čovjeku potiče njegov duh da se otvori Bogu i Božjem djelovanju, Božjoj riječi. Bog prosvjetljuje ljudski razum da spozna što je dobro, a što je zlo. Zatim Bog jača ljudsku volju da se odluči za dobro, a zla da se kloni. Unatoč svom djelovanju u čovjeku, Bog ipak čovjeku ostavlja potpunu slobodu i svaki čovjek sam odabire što će slijediti, za čim će ići – da li za dobrom ili za zlom. Konačna odluka je čovjekova. Zbog slobodne odluke čovjek je odgovoran za svoje ljudsko djelovanje, za svoje misli, želje, riječi, djela i propuste. Poznato je da jednostavni ljudi, koji nisu opterećeni ni manama ni predrasudama mnogo lakše dolaze do vjere od onih ljudi koji o sebi imaju visoko mišljenje, koji su postali oholice zbog znanja, imanja ili položaja. Takvi ljudi, svjesno ili nesvjesno, postavljaju zapreku vjeri. Znanje se ne protivi vjeri, ali znade ljude dovesti do oholosti, a oholost je velika prepreka vjeri. Drugi pak vrlo učeni ljudi postali su veliki vjernici baš zbog toga što puno znaju. Neki su ljudi lako prihvaćali vjeru kao djeca i čitav je život sačuvali. Drugi su, pak svladani zamkama ovoga svijeta, vjeru izgubili.

Čitamo u današnjem evanđelju kako je jedan od apostola Isusovih došao u veliku napast da izgubi vjeru. On je, naime, za vjeru tražio materijalne dokaze: „Dok ne vidim, neću vjerovati. “ Takvo razmišljanje je najčešće zapreka za vjeru. No, Isus je poznavao svog apostola Tomu i htio je da Toma bude primjer mnogima, zato mu Isus ispunja želju i pokazuje mu svoje rane na rukama i nogama i ranu na boku od vojnikova koplja. Ali ga je i blago ukorio: „Jer si me vidio vjeruješ, blago onima koji ne vide, a vjeruju. “ Tako je Isus jasno rekao da za vjeru nije važno ono što očima vidimo ili rukama opipamo. Za vjeru je potrebno svjedočanstvo i iskustvo zajednice. Toma je otišao iz zajednice i odmah se javljaju sumnje i nevjerica. Iskustvo nas uči, kad netko napusti zajednicu vjere, i više zajedno ne moli, ne sudjeluje u svetoj Misi, neminovno će ga najprije spopasti sumnje, a onda i nevjera. Potrebno je da jedni drugima vjeru svjedočimo.

preč. Gabud Vjekoslav