Vjera je određen stav srca, duše. Ljubav se ne može mjeriti jedinicama za određivanje težine ili drugih vrijednosti. Jednako je i s vjerom. Vjeru nosi srce. Ono unutarnjim stavom povjerenja prianja ne samo uz neke istine sadržane u Svetom pismu, niti uz neke formule koje nalazimo u katekizmu, nego uz osobu, uz Boga. Vjernik je čovjek koji je Boga osjetio i otkrio kao osobu koja ima svoje ime, kao osobu koja ima srce, koja poziva na zajedništvo ili, kako će to Biblija reći, na savez. Vjernik osjeća potrebu tom Bogu blizine i ljubavi izgovoriti svoje predanje, svoje prianjanje. Ljubav se ne može apsolvirati. Kad netko tvrdi da je već dovoljno ljubio, zapravo nije nikada otkrio pravu ljubav. Kad netko tvrdi da već dovoljno vjeruje, blokirao je i zaledio svoje srce za neizreciva i nova iskustva vjere.

Vjera je neprestani rast u prostorima povjerenja. To se ne da jednim ispitom riješiti i ne može se za čitav život u djetinjstvu apsolvirati. Zato vjernik osjeća potrebu hraniti svoju vjeru neprestanim činima koji mu obogaćuju srce i dušu. Život vjernika ne iscrpljuje se prvom pričešću, nego se hrani čestim pričešćivanjem. Čovjek nije obavio sve kad se krizmao, nego je krenuo u aktivni život prosvijetljena vjernika koji zna da je tek zakoračio u prostore duhovnog života koji nudi prava iskustva blizine i povjerenja. Ne težimo za tim da samo obavimo sve što treba, nego otkrivajmo iz dana u dan što je Bog pripravio onima koji ga ljube.

fra Zvjezdan Linić