U prvome čitanju, prorok Habakuk, Božji čovjek, kao da više ne može izdržati teškoće i kušnje u kojima se našao. Zapomaže, doziva Boga, traži od njega pomoć, a pomoći i uslišanja kao da nema niotkuda. Ne osjećam li se često i ja tako, napušteno od Boga i od ljudi? Ne osjećam li i ja često da me Bog ne čuje, da ne vidi nepravde, nasilje, pljačke i razdor u mojoj okolini? Da ne mari? Ne pitam li se i ja, osobito u svojoj bolesti ili bolesti bližnjih, gdje je taj Bog, zašto se skriva od mene? A Gospodin mi odgovara, kao što je prije više tisuća godina odgovorio i Habakuku: “Ja sam Bog istinit, u kojemu nema prijevare. Ne napuštam te, ne zaboravljam te, tu sam uz tebe. I kad me ne vidiš i ne čuješ, kad me ne osjećaš u srcu, kad te obuzme tamna noć duše, i onda sam tu. Kad ti ne čuješ mene, ja čujem tebe; kad ti nemaš više strpljenja, ja ostajem strpljiv s tobom. Ispunjenje katkad stiže polako, ali stiže i ne kasni – dolazi u pravi trenutak, pouzdaj se u mene. Ja sam Bog tvoj, a ti ovca koju čuvam i nad kojom bdijem i kad zaluta.”

Pravednik živi od svoje vjere, kaže mi danas Gospodin po proroku Habakuku. Živim li i ja od svoje vjere? Što znači živjeti od vjere? To znači ostati vjeran Bogu i onda kad je najteže, i onda kad mi se čini da više nemam vjere, da pomoć niotkuda ne dolazi, da me Bog napustio i ne mari za mene. To znači duhovnim ušima danas čuti njegov glas kroz riječ koju mi upućuje po Svetome pismu i Crkvi, čuti u njemu ohrabrenje i poticaj, poslušati ga i ne ostati srca tvrda. To znači uvijek ustrajati, uvijek se vratiti u Očev zagrljaj. Vjera je taj milosni dar Božji, o kojemu govori sv. Pavao u današnjem odlomku iz pisma Timoteju, koji je potrebno uvijek raspirivati da se ne ugasi. Za to je potrebna pomoć Duha Svetoga, po kojemu mi je dar vjere i darovan, ali i moja suradnja, nastojanje i predanje. Duh Sveti daje mi snagu, ljubav i razboritost da mogu očuvati dar vjere koji mi je dan, da mogu ostati u vjeri i ljubavi u Isusu Kristu. Od mene se traži da te darove prihvatim i stavim u službu drugima, svima onima koje mi je Bog stavio na put, uključujući i one koji su mi teški, pa čak i one koji možda rade protiv mene, ugnjetavaju me i čine mi nepravdu. Njima je, možda najviše od svih, potrebna moja molitva, moj blagoslov i moja dobra djela.

Ali tu nastaju teškoće i borba u mome srcu. Tu dobro i zlo biju najljući boj. Kako moliti za one koji mi čine zlo, koji su nepravedni prema meni, koji me ne vole ili ugnjetavaju? Kako ih blagoslivljati, kako na zlo uzvratiti dobrim? Ne vodi li se upravo tu najžešća bitka, teža od svih mojih bitaka protiv zla izvan mene? Jer tu se borim protiv sebe i nedostatka ljubavi u sebi. Jedna od najvećih napasti je ova: zar mogu svojom molitvom i svojim nastojanjem oko dobra bilo što promijeniti? To nije u mojoj moći. A Gospodin mi kaže: “Da imaš vjere koliko je zrno gorušičino, rekla bi ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi te poslušao.” Ne kaže: da imaš snažnu vjeru, da imaš posebne darove, da si sveta, da si kao ja. Ne, ne. On jasno kaže: da imaš vjere koliko je zrno gorušičino, a to je vrlo sićušno zrno, događale bi se velike promjene. Od mene traži samo toliko vjere – a sve će ostalo učiniti on.

A što ako se promjene ipak ne događaju? Ako iskreno molim, činim dobro i blagoslivljam, a ne vidim nikakva rezultata? Tu je upravo i potrebna vjera – ona malena, sitna poput zrnca – u Boga, u onoga koji sve vodi i svime upravlja, u njegovu providnost i ljubav. Tu je upravo potrebno predanje i sigurnost da me on ne napušta i da svako njegovo odgađanje ima smisla, čak i onda kad ja to ne vidim. Da je svako njegovo neuslišanje zapravo uslišanje, ali na drugi način od očekivanoga. “Vjeruj mi, ja znam što radim”, kao da mi danas govori Gospodin. “Ne brini se za to. To je moj dio posla. Ti obavi svoj, služi mi vjerno, obavljaj ono što ti je zapovijeđeno”.

(Izvor: KNI)