Čitanja: Mudr 18, 6-9; heb 11, 1-2. 8-19; Lk 12, 32-48

Današnje čitanje iz Starog zavjeta i poslanice Hebrejima spominje ona davna obećanja koja je Bog dao pravedniku Abrahamu. Bilo mu je obećano da će postati otac velikoga naroda unatoč tome što nije imao djece. Abraham nije posumnjao u Božje obećanje, nego je čekao ispunjenje Božjeg obećanja. Dočekao ga je. Već u poodmakloj dobi žena mu je Sara rodila sina Izaka. U Izaku je bilo sve Abrahamovo iščekivanje i u Izaku je bilo ispunjenje Božjih obećanja. Vidio je sinove svoga sina i sinove njihovih sinova. Vidio je početke velikoga naroda izraelskoga. Izraelci su u egipatskom ropstvu čekali obećanje ispunjenja koje im je Bog dao.“Dovest ću vas u vašu zemlju.“ Nakon četiristo godina robovanja Bog ispunjava svoje obećanje i iz Egipta izvodi veliki narod u slobodu i Obećanu zemlju.

Današnje pak sveto Evanđelje govori o onom velikom obećanju koje Bog daje po svom Sinu Isusu: „Svidjelo se Ocu vašem nebeskom dati vam Kraljevstvo. Ovo zemaljsko prodajte i dajte siromasima, a sebi pribavite blago na nebu koje kradljivac ne krade.“ Isus odmah iza toga nadodaje i uputu kako čekati ispunjenje Božjih obećanja i kaže: „Uvijek budite budni u vjeri, uvijek spremni na susret s Bogom kao vjerni njegove sluge koji čekaju svoga gospodara, a niti ne znaju kad će doći.“ Oni bdiju, kaže Isus, da odmah otvore čim gospodar dođe i pokuca. Ako nas Bog takve nađe kad stigne i pokuca na vrata našega života, kaže Isus: „Posadit će nas za stol i sam će nam posluživati u vječnosti.“ Mi smo u svetom krštenju obećali da ćemo ga vjerno čekati, a on je vjeran svome obećanju.