VJERUJEM U USKRSNUĆE TIJELA

uskrsnuce_tijelaU »Vjerovanju« između ostalog molimo: »Vjerujem u uskrsnuće tijela.« Katekizam Katoličke Crkve prilično jasno tumači što znači vjerovati u uskrsnuće tijela. Tako najprije govori o uskrsnuću ljudi koji su umrli kao o vrhuncu vjere u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga te u Božje stvoriteljsko, spasiteljsko i posvetiteljsko djelo. Tumači također da uskrsnuće znači ustajanje mrtvih na novi život odnosno da će uskrsnuli od mrtvih, kao što je Isus, biti živi zauvijek. Bitno je u ovom nauku uočiti da vjera u uskrsnuće tijela znači zapravo vjeru u uskrsnuće osobe, čitavoga čovjeka koji je sastavljen od duhovne i tjelesne komponente.

Katekizam Katoličke Crkve izričito navodi: »Izričaj ‘tijelo’ (doslovno ‘put’, meso) označuje čovjeka u stanju slaboće i smrtnosti. ‘Uskrsnuće tijela’ znači da poslije smrti neće živjeti samo duša, nego da će i naša ‘smrtna tijela’ (Rim 8, 11) oživjeti. « Drugim riječima, kad doživimo uskrsnuće svoga tijela, doživjet ćemo odnosno iskusit ćemo vječni život, i to kao osobe sa svojim specifičnim i vlastitim identitetom.

Katekizam zatim podsjeća da je Kristovo uskrsnuće model našega uskrsnuća, a o Kristovu uskrsnuću imamo u Evanđeljima zabilježeno iskustvo susreta s uskrsnulim Kristom. Prema tim zabilježenim iskustvima, Isus je nakon smrti i uskrsnuća imao prepoznatljivi lik svoga predsmrtnog ljudskog tijela. Imao je i rane na svome tijelu koje je zadobio u muci – te je apostolima i, posebno, nevjernome Tomi pokazao rane od čavala i ranu od probodenoga boka. Na susretima s apostolima Isus je i jeo – dakle imao je u stanovitom smislu tijelo s nama poznatim fizičkim svojstvima, ali isto tako, a to je zabilježeno naviše mjesta u Evanđeljima, njegovo uskrslo tijelo nije bilo više podložno poznatim fizičkim zakonima jer je među učenike dolazio kroz zatvorena vrata. Zbog tih iskustava o svojstvima Isusova uskrsla tijela, govori se o »proslavljenom«, »slavnom« ili – kao Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima – »duhovnom tijelu«. I Katekizam Katoličke Crkve jasno kaže navodeći učenje IV. lateranskog koncila: »Tako će isto u njemu (Kristu, op. ur. ) ‘svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima koja sada imaju’, samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, u ‘tijelo duhovno’ (l Kor 15, 44). « Dakle, nećemo u uskrsnuću doživjeti oživljavanje svoga mrtvog tijela poput Lazara, koji je nakon što ga je Isus uskrisio od mrtvih živio određeno vrijeme u ovozemaljskom, raspadljivom tijelu, tijelu koje je potpadalo pod sve poznate fizičke zakone ikoje se u smrti ponovno ugasilo, nego oživljavanje svoga vlastitog tijela u jedan posve nov život, kvalitativno drugačiji, savršeniji, u kojemu više nema raspadljivosti ni smrtnoga gašenja tijela. Očito je da nam Bog nije objavio svu istinu o uskrsnuću tijela te to ostaje za nas i dalje misterij, otajstvo, stvarnost koja jest, ali koju još ne možemo dokraja shvatiti ni prereći. No, nije najvažnije pitanje kako? – na koje ne znamo odgovoriti – nego je najvažnija objava da smrt u našem životu nema zadnju riječ, da mi kao osobe ne prestajemo u smrti postojati, te da mi kao osobe u nov, vječni život ulazimo u svojoj cjelovitosti, dakle i kao duhovno i kao tjelesno biće.