Isusova rečenica »Dajte caru carevo, a Bogu Božje« nosi dublje značenje. Posegnemo li za izvornim tekstom, pred nama će zabljesnuti rečenica prepuna značenja: »Vratite caru carevo, a Bogu vratite ono što je Božje! « Ne ‘dajte’, nego ‘vratite’. Novac koji uobličuje građansku dužnost i brigu za opće dobro – zvali ga mi porez ili prirez, harač ili danak – potrebno je vratiti onima kojima pripada. Ne činimo velebno djelo ako ispunjamo pravednost i poštujemo zakon, ali činimo veliko zlo ako kršimo pravednost i ne poštujemo zakone. Neispunjanjem građanske dužnosti prisvajamo ono što nam ne pripada. Zato su dužnost plaćanja poreza i suodgovornost za zajedničko dobro izražene glagolom vratiti.

Možda ono Isusovo razotkrivanje farizejskoga licemjerja razotkriva i dvoličnost mnogih naših sugrađana – pa možda i nas samih – spremnih »zažmiriti« pred svakom prigodom nepoštenoga stjecanja koristi, a istovremeno vrlo glasnih u ustajanju protiv društvenih nepravdâ. Nije li i u našim rukama ‘ostalo’ nešto što bismo trebali ‘vratiti’, a što narušava pravednost, poštenje i međusobno povjerenje u društvu. No, vraćanje tih ‘dugova’ ne ostvaruje se ako u nama ne postoji jedan »viši red«, onaj po kojemu se i sami osjećamo darovanima. Čovjek je primio dar života te živi da bi se vratio Bogu. U nas je po čudesnome Božjem promislu utisnut Božji lik jer stvoreni smo na sliku Božju.

Svojim silaskom u čovještvo Krist je obnovio sve što je u čovjeku zasjenilo i zatamnilo sliku Božjega lica. Došao je da nas vrati nebeskomu Ocu i ponovno uvede u radost zajedništva s njim. I kao što je na carskome novcu utisnut carev lik, u nas je utisnuto Božje lice. Pripadamo Bogu i istinski živimo jedino ako je naše življenje neprestano vraćanje Bogu.

Vratimo Bogu što je Božje i sve će svima biti vraćeno, sva će pravednost biti ispunjena, a domovina će postati »našom« jer smo joj vratilii u nju ugradili dio vlastite odgovornosti i brige. Vratimo Bogu što je Božje, sebe same.   (Živo vrelo)