Čitanja: 2kr 5, 14-17; 2Tim 2, 8-13; Lk 17, 11-19

Čitanja današnje nedjelje pokazuju nam teško neizlječivo bolesne ljude koji su svjesni svoje bolesti i zato traže pomoć, ne od ljudi koji im ne mogu pomoći, nego od Boga.

Sveto Evanđelje također govori o desetorici gubavaca, jadnika koji su zbog svoje bolesti bili otjerani od kuće, od svojih najdražih i najbližih i nisu im se smjeli približiti bliže od sto velikih koraka. Živjeli su na odvojenim mjestima među drugim gubavcima i polako su u groznim mukama umirali jer nije bilo lijeka njihovoj bolesti. Čuli su oni za Isusa i kad im se približio Isus prolazeći onuda, stali su izdaleka zazivati Isusa: „Isuse, smiluj nam se. Daj da ozdravimo.“ Niti Isus tada ne čini neko veliko znamenje na njima nego im samo kaže: „Idite i pokažite se svećenicima da ste ozdravili.“ Tada su, naime, svećenici u židovskom hramu bili ta komisija koja je morala utvrditi da je čovjek zdrav i da se slobodno vrati kući među svoje i među ljude. Dok su oni išli svi su odjednom ozdravili od gube. Vjerojatno da se od prevelike sreće nisu išli ni pokazati svećenicima nego su požurili svojim kućama. Samo je jedan, i to stranac, osjetio potrebu da se vrati Isusu i zahvali mu za ozdravljenje. Isus je primio njegov dar zahvalnosti i još mu je nadodao: „Vjera te tvoja spasila.“ Ali je na neki način ukorio onu devetoricu pitajući: „Gdje su ostala devetorica koji su ozdravili? Zar se oni nisu vratili?“

Zahvaliti Bogu znači Boga priznati i Boga častiti. Zato je zahvalnost najljepša molitva Bogu. Što smo mi sve primili od Boga i od ljudi? Ljudi su tako često nezahvalni, ne samo prema Bogu, nego i prema svojim najbližima i roditeljima i srodnicima. Naučimo od ovog gubavca, i od onog Sirca Naamana, naučimo biti duboko zahvalni Bogu za sve.