(28. nedjelja k. g. C – Lk 17, 11-19)

Naša kršćanska vjera nam otkriva Svemogućega Boga, dobrog Boga boljeg nego oca. K njemu možemo smjerno uputiti sve svoje potrebe u obliku molitve – molbe: „Daj nam, trebamo. ” Danas nam Sveto pismo iznosi molbu desetorice gubavaca koje je društvo izbacilo iz svoje sredine i nisu se smjeli u društvo vratiti zbog svoje bolesti, gube. Morali su se maknuti s puta ako je netko tim putem prolazio i vikati: „Nečist! Nečist! ” Njihov je položaj bio – biti izvan ljudskog društva. Mogli su biti samo u društvu drugih gubavaca. Evanđelje opisuje – bilo ih je deset. Među njima je bio i jedan Samaritanac kojeg su Židovi smatrali tuđincem i neprijateljem. No, nevolja ih je združila pak su bili zajedno. Prvo čitanje govori o sirskom vojskovođi Naamu koji se bio zarazio gubom. Njegova ga je sluškinja nagovorila da u Jeruzalemu potraži Božjeg čovjeka, proroka Elizeja koji mu može vratiti zdravlje. Gubavi se od ljudi nisu mogli nadati ničemu jer je bolest gube bila neizlječiva. Ostala im je samo jedna šansa: da se obrate Bogu i njegovoj svemoći. Zato su desetorica gubavaca stali izdaleka kad je Isus onuda prolazio i vikali: „Isuse, smiluj nam se. Daj da ozdravimo. ” Zanimljivo je da Sveto Pismo govori o njihovom ozdravljenju ne po nekom lijeku, nego po Isusovoj riječi: „Idite, pokažite se svećenicima. ” Idući sva su desetorica ozdravila. Čitamo u svetom Evanđelju: samo jedan se od desetorice vratio k Isusu da mu zahvali. Taj je bio Samarijanac.

Naaman Sirac se vratio proroku Elizeju da mu se zahvali za ozdravljenje. Zahvala je najljepša molitva na svijetu.

Zato naša molitva neka bude „molimo te, Gospodine”, „smiluj nam se Gospodine”i „hvala ti Gospodine.”