Prvu zajednicu je okupio sam Isus dok je još hodao ovom zemljom. Tu zajednicu svojih vjernika, koju nazivamo Crkvom, Isus je okupio da bi ona nastavila njegovo djelo kroz stoljeća i tisućljeća poslije Isusovog uzašašća na nebo. Svojoj Zajednici Isus je povjerio sve ono što je sam govorio i činio.

Da bi Isusova Crkva mogla prebroditi i pobijediti sve ove neprijatelje koji na nju vrebaju iznutra i izvana ne bi mogla opstati ni ostati bez Božje pomoći. Znao je to Isus pak je molio za svoju Zajednicu. Molio je svoga Oca da svojom Božanskom snagom i milošću pomogne njegovoj Zajednici, da je očuva od raspadanja, da je sačuva u vjeri, u ustrajnosti na putu ovog života. Sveti apostol Pavao piše o sebi: da osjeća u sebi dva zakona – zakon tijela koji ga vuče prema dolje i zakon duha koji ga vuče prema gore. Piše također da mu je dan žalac požude koji ga bode. Priznaje napokon da je samo Božjom pomoću postao i ostao ono što jest: „Milošću Božjom jesam što jesam.“

Milost Božja ili pomoć Božja je jedino sredstvo kojim se mi možemo očuvati od vječne propasti. Kako i gdje nam Bog šalje tu pomoć, to samo on zna. Ta Božja snaga djeluje u čovjeku koji je prihvatio i jača nas da neprijatelju đavlu i neprijatelju čovjeku koji nas navodi na grijeh možemo odlučno reći „NE“. Ta Božja snaga daje nam unutarnje snage da svojim unutarnjim željama ili požudama možemo reći „NE“. To je najteže. Najteže je pobijediti samoga sebe. Najteže se je suprotstaviti onom na što nas požude vuku ali svaki čovjek dobiva dosta Božje pomoći i dosta unutarnje snage da se grijehu može oduprijeti i othrvati. To nam je Isus izmolio od svog nebeskog Oca. Zato danas molimo: „Pomozi nam, Gospodine, u našim slabostima, jačaj nas protiv požuda i napasti da sretno stignemo k tebi u Nebo.“