Čini mi se da je neprikladno ponašanje uz sakralni prostor povezano sa činjenicom da nam se čini da sve znamo, da znamo kako se ponašati u crkvi, da poznajemo bon ton. A zapravo svatko od nas puno puta u posvećenom prostoru pogriješi. Ući u crkveni prostor znači druge stavljati ispred sebe. Ako nekoga zateknemo u sabranosti i molitvi trebamo biti obzirni da ga ne remetimo u tom duhovnom miru. Staviti druge ispred sebe znači imati stila da nekoga ne dekoncentriramo, da našim hodom, govorom druge ne iritiramo, da znamo šutjeti. Imati stila znači poznavati bonton, imati mjeru po kojoj prihvaćam za sebe pravila te župne zajednice. Ozbiljnost, pobožnost i osobni stil ponašanja treba biti takav da se na nama vidi da nam je stalo do tuđe molitve, do tuđe radosti, do tuđe duhovnosti, do zajedništva. U crkvi trebamo biti jedno u molitvi i sabranosti. Zato svako pretjerivanje i odstupanje od toga stava je narušavanje duhovno molitvene atmosfere. I ne samo to! Profanacija crkvenog prostora je svođenje crkve na svjetovni prostor, a crkva je trajno mjesto gdje prebiva Bog. Bog u tabernakulu – svetohraništu, Bog u službi riječ, Bog u svetoj pričesti. O tome treba voditi računa kada sam pred pitanjem dobrog ili lošeg ponašanja u crkvi. Osnove lijepog ponašanja u crkvi nisu prirođene, o njima trebaju voditi računa roditelji, djedovi i bake kao najbliži odgojitelji djece i mladih. Te osnove crkvenog bontona se stječu vježbanjem. A to znači da o tome valja govoriti u obitelji, poučavati, opominjati i poticati. Od malih nogu treba djecu učiti kako se lijepo prekrižiti, kako sjediti ili klečati u crkvi, kako šutjeti da druge ne remetimo u duhovnom miru svojim hodanjem, došaptavanjima, razgovorom ili neprikladnim odijevanjem. Imati stila znači znati dobro razlikovati druge javne prostore od mjesta skrušenosti i molitve. Crkva je sakralno područje, nije tržnica, ni kazalište, nije ni prostor za neku našu osobnu promociju po bilo čemu. Budi dostojanstven, uljuđen i pobožan.