Kako Isus kaže ljubi Boga „Svim srcem svojim, svom dušom i umom“? Što misli pod tim? Zar srce i duša nisu isto? Razmišljam samo. . . spominje troje: srce, dušu i um. U srcu su osjećaji. U umu je volja. A duša. . u njoj se sastaju osjećaji i razum. Naša nagnuća i naše odluke. Duša naša, vječna, od Boga darovana i u tijelu nastanjena, ne treba slušati samo srce, jer ono može vući i u loše, ukoliko se vodi samo za osjećajima. Srce pokatkad valja i ušutkati, jer bismo slijedeći njegova nagnuća mogli učiniti loše drugima. Zato se um suprostavlja srcu slijedeći savjest koja boravi u duši. Ukoliko je toj savjesti mjerilo Bog, ona je ispravna. Inače bismo mogli reći: Činim po savjesti i miran sam – ali ukoliko smo mi sami sebi mjerilo i slijedimo vlastita nagnuća srca koje ima svoje zakone stvorene na željama i kreirane po vlastitu zamišljenu lakšem putu ugode – tada imamo iskrivljenu savjest i lažni mir.

Kad jednom prijeđemo iz ovog u vječni život, srce će biti oslobođeno sasvim od loših nagnuća, i prestat će borba koja se zvala umiranje sebi da bismo živjeli Bogu.
Ovaj hod zemljom stalno je umiranje sebi tj ukroćivanje svog srca odlukom razuma i upregnutom voljom. Netko će reći da je to sila nad samim sobom, ali put vjere iziskuje stalni trud, budnost i napor jer svjesni smo da bez Isusa ne možemo ništa učiniti – kao što je rekao. Ništa dobroga. I svjesni smo da smo pozvani na savršenost „kao što je savršen Otac naš“.
Ako pak tko misli da je to lagan put, pitanje je je li zakoračio zapravo njime i koliko je upoznao sebe.
Isus zahtjeva da ljubimo svim srcem, svom dušom, svim umom Boga jer nas želi u toj ljubavi čitave, bez zadrške i ostatka. Hoće i zapovijeda da živimo tu ljubav cjelovito, da živimo za tu ljubav, da živimo za Boga!

Druga se zapovijed samo nastavlja na prvu i moguća je samo ako obdržavamo prvu. Ta tko drugoga može voljeti kao sebe ako ga ne ljubi kroz Krista?

Naša sebičnost je prejaka i može se nadvladavati samo s Bogom i u Bogu. Ljubite bližnje kao sebe, On zahtjeva i naređuje. Ovo nisu molbe nego zapovijedi u kojima su „sav zakon i proroci. “ Kad kaže „kao sebe“ On zapravo poziva i da sebe ljubimo. Naravno, ne sebično, čineći za sebe što god nam padne na pamet, nego upravo ono teže a za spasenje nužno; da se borimo protiv srca voljom uma kad osjećaji žele prevlast i kad nas odvode u činjenje zla sebi i drugome a time nas i od Boga odvajaju. Ljubimo sebe jer bez te ljubavi ne možemo drugoga ljubiti. Ljubav uredna, ljubav koja želi spasenje svojoj duši, ta ljubav jedino je kadra ljubiti ispravno i druge i željeti im to isto spasenje, te uskraćivati ono što drugome šteti čak i kad on to traži i misli da je dobro za njega. . . i pružanje onog što možda po nagnuću srca i ne bismo pružali.

Želim nam svima da te dvije zapovijedi vršimo u svim srcem, svom dušom i svim umom svojim, kao što nam zapovjedi Onaj koji nas je volio najvećom ljubavi i koji želi da tu ljubav nasljedujemo: ljubav koja uključuje i križ i umiranje, ali i uskrsnuće za život vječni.

Želim nam svima da u sebi budemo nepodijeljeni, i u odnosima s drugima i Bogom. Kao što se razum i srce sastaju u duši, da se tako mi s bližnjima sastajemo u Bogu. I budemo s Njim i međusobno JEDNO.