Odlomci Svetoga Pisma i Starog i Novog zavjeta što smo ih danas čitali govore o zakonu, o zapovijedima. Čim ljudi čuju riječ zakon ili zapovijed odmah se u srcu bune i pomisle „opet nam nešto brani, zabranjuje.“ Čovjek današnjice bi htio skinuti sa sebe sve zakone i zapovijedi i biti tobože potpuno slobodan. No, uvelike se vara. Bez zakona ne može ništa postojati. Da nema zakona ni svijeta ne bi bilo. Kud god se okrenete oko sebe sve je samo zakon do zakona, sve je protkano zakonima po kojima se ravna ovaj materijalni svijet. Mi smo sve te zakone jednostavno nazvali „prirodni zakoni“, bili oni fizički, bili kemijski, bili biološki, bili biokemijski ili ne znam kako se sve zovu. Svi prirodni zakoni su Božji zakoni jer ih je Bog Stvoritelj zamislio i postavio. Za čovjeka koji nije samo materija nego i neumrli razumni duh, složeno i slobodno biće, tj. koji sam sobom može upravljati jer mu je Stvoritelj darovao razum i slobodu Stvoritelj je čovjeku stavio zakon u njegovu narav tako da čovjek može iščitavati iz svoje naravi što Bog-Stvoritelj od njega želi, tj. može doznati Božju volju. No, kako je grijehom ljudska narav ranjena, iskvarena, Bog je na jedan izvanredan i poseban način pojasnio svoj zakon čovjeku davši mu preko Mojsija Deset Božjih zapovijedi. Čovječanstvu ni to nije bilo dosta pa Bog šalje svoga jedinorođenog Sina koji uzima ljudsku narav i po njemu – Isusu Kristu – tumači svoju volju – razjašnjuje svoj zakon kojim se upravlja ljudski razum i sloboda. Zašto to Bog čini? Jedini je razlog ljubav prema svom stvorenju, čovjeku. Da čovjek vršeći i držeći Božje zapovijedi sam sebe upravlja i vodi prema sreći ili prema nesreći. Bog neće čovjeka prisiliti. Tada bi mu uzeo slobodu. Pred njega stavlja svoju volju i nudi mu za njegovu sreću da ju vrši ne ustima i riječima nego djelom.