Točan datum Isusova rođenja nije nikome poznat sa 100% sigurnošću. Na odluku Crkve da se Božić slavi 25. prosinca najviše je utjecala judeo-kršćanska predaja da se Isus utjelovio i umro isti dan kada je Bog dovršio stvaranje svijeta, a to je 25. ožujka. Devet mjeseci nakon toga je 25. prosinca, dan Isusova rođenja.

Rimljani su po odredbi cara Aurelija iz 275. godine slavili 25. prosinca „Natale Solis invicti”, rođendan nepobjedivog (boga) sunca.

Crkva je smatrala da je taj dan prikladan za slavljenje rođendana Isusa Krista, jer se od tog dana noć skraćuje, a dan povećava, i jer su kršćani prvih stoljeća običavali Krista nazivati svojim Suncem koje je smrću zašlo u carstvo mrtvih i koje je na uskrsno jutro izišlo kao Sunce spasa i Sunce pravde. Kršćani su se u svojim molitvama okretali prema istoku, mrtve pokapali s licem prema istoku i crkve gradili okrenute prema istoku. „Ex Oriente salus – s Istoka dolazi spasenje! ”

Sveti Augustin opravdava 25. prosinca kao dan Isusova rođenja kad veli: „Slavimo 25. prosinca ne zbog rođenja sunca, kao nevjernici, nego rođenja onoga koji je stvorio sunce”.