Čitanja: Izl 17, 3-7; Rim 5, 1-2. 5-8; Iv 4, 5-42

U odlomcima Sv. Pisma što ih danas čitamo govor je o jednoj velikoj i nužnoj životnoj potrebi. Govor je o žeđi. Kad je govor o žeđi, onda najprije pomišljamo na onu tjelesnu žeđ. To je žudnja tijela da se napuni vodom jer je voda životno važna svakom tijelu. Bez vode nema života. To se dogodilo Izraelcima kad su na svom putu prema obećanoj zemlji zašli u pustinju gdje nema vode. Ožednili su, a vode nije bilo pa su počeli mrmljati na Mojsija i protiv Boga. U tom trenutku očaja Mojsije po Božjem nalogu čini veliko čudo. Doveo je narod pred suhu pećini, udario štapom po pećini i odmah je potekla zdrava i hladna voda. Pili su i utažili žeđ.

Drugu vrstu žeđi opisuje Sveto Evanđelje. Ta žeđ je mučila samog Isusa a dogodila se je pokraj Jakovljeva zdenca u Sihemu. Tu je Isus sreo ženu Samarijanku koja je došla na zdenac po vodu. Isus moli od nje vode. Ona je začuđena i pita: ”Kako ti, Židov, tražiš vode od mene Samarijanke? ”. Isus je htio da ju navede na žeđ jedne drugačije vode pa joj kaže: „Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti govori: Daj mi piti, ti bi od njega zaiskala i on bi ti dao vode žive“. Naime, govori dalje Isus: „Tko pije iz ovog zdenca, opet će ožedniti, a tko pije vode koju ću mu ja dati ne će nikada ožednjeti. Ta će voda u njemu postati izvor vode koja teče u život vječni“.  

Takvu vodu od koje ne će više ožednjeti poželjela je ona Samarijanka i zato govori Isusu: „Daj mi te vode da više ne moram dolaziti na ovaj bunar“. Očito, da još nije shvatila Isusa i njegovu ponudu „vode žive“. Isus joj tada otkriva da zna sve o njoj te joj reče. Odlazi žena žurno u grad i pripovijeda svima o Isusu proroku koji joj je otkrio sav njezin čak i onaj tajni život. Na njezinu riječ došli su Samarijanci iz grada i molili Isusa da ostane kod njih. Ostao je dva dana a oni su u njemu prepoznali Spasitelja svijeta.

Ljudsko srce je suha i žedna pustinja koja vapi ne za materijalnom vodom nego za Bogom, duhovnom vodom. Naš poznati pjesnik Preradović pjeva u svojoj pjesmi: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije, čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije“. Jedino što može utažiti i ispuniti ljudsko srce je „voda živa“ koja izlazi iz Isusa Krist, izvora pravoga života. Zato je Sv. Augustun napisao: „Nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi, Bože“. Čovjek kršćanin, čovjek vjernik u najtežim će časovima svoga života tražiti i naći izvor i oslonac u Isusu Kristu. On je ona pećina kojoj vjerom pristupamo, iz koje izvire „živa voda“, ona voda koja jedino može dati i sačuvati život vječni. Isus nam je dao hranu i piće u svetoj Pričesti, a Samarijanki je podario „vode žive“ i vjeru u Sina Božjega, učitelja i proroka, a nama svoju Krv i svoje Tijelo kao hranu za vječni život.