Bilo joj je jedva dvanaest godina. Kćerka jedinica predstojnika Jaira. Njezino je djetinjstvo proteklo kao u priči. Bezbrižno je odrastala u skrbi uglednih roditelja. Tada ju je teška bolest oborila u krevet. Dolazili su liječnici tražeći uzrok bolesti ali njihova mudrost nije joj mogla vratiti zdravlje. Dolazili su svećenici i čitali nad njom duge molitve. Ali Bog Jahve je šutio. Kao da njihov glas nije dopro do njega.
Čuo je Jair kako se među pukom pojavio čudotvorac koji se naziva Sinom Božjim. On u ime Očevo čini silna čudesa. Silno je mnoštvo išlo za njim a mnogim je bolesnicima vratio zdravlje. Slijepi, gluhi, kljasti, nijemi okružili ga, a on se svima obraćao i svačijoj molbi udovoljio. Jest, k njemu će poći ožalošćeni otac Jair. On će Isusa zamoliti i prikazati nesreću svoje kuće. Jedino dijete njegovo, jedina kći umire. Znao je da će ga osuditi farizeji i saduceji. Znao je da će ga izrugati. Ali zar život njegove kćerke nije vredniji od svega? Zato će on poći k Učitelju iz Nazareta i zamoliti ga za život svoje kćerke. Pođe Jair i “padne pred noge njegove” kako piše evanđelista Marko i vruće ga zamoli govoreći: “Moja kćerka umire. Dođi, stavi ruku na nju da ozdravi i živi”.
Pođe Isus za Jairom a za njim nagrne silan svijet. Dok je sebi kroz gomilu krčio put i dok je razgovarao s bolesnicima i nevoljnicima, Jairova je kćerka preminula. Srce male djevojčice prestalo je kucati. Tad joj majka koja nije znala što se vani zbiva, zatvori oči i položi ruke uz nevino tijelo. Sve je gotovo. Učitelja nema ili će prekasno doći. I zaplače žena plačem kako samo majke plaču.
Neki odmah otrče i jave Jairu: “Kći je tvoja umrla zašto dalje mučiš Učitelja”. Isus samilosno pogleda rastuženog oca koji je šutke stajao pred njim i reče mu: “Ne boj se. Samo vjeruj! ” Samo vjeruj, dobri Jaire. Samo vjeruj rastuženi oče. Samo vjeruj! Vjera spašava! Po vjeri možeš sve dobiti! I tvoja jedinica može po vjeri oživjeti. Vjeruj oče, vjeruj Jaire.
Dođe Isus do Jairove kuće i vidje mnoštvo kako plače i nariče pa im reče: “Zašto vičete i plačete? Djevojčica nije umrla nego spava”. Piše evanđelista Marko da su se na te Isusove riječi mnogi smijali jer je smrt djevojčice bila tako očita.
Isus istjera iz kuće sve a uzme samo oca i majku i svoje pratioce pa uđe u sobu gdje je ležala mrtva djevojčica. Nije više mogla vidjeti tko je k njoj ušao. Nije mogla vidjeti njegove prodorne oči, njegov lagani korak, pokret njegove desnice koja se bližila njezinoj hladnoj ruci. Nije mogla osjetiti njegovu ruku ni čuti njegov glas: “Djevojčice, tebi govorim, ustani! “
U taj čas, kad je Isus primio njezinu ruku i kad su se čule njegove riječi “Djevojčice ustani”, pala je mrena s njezinih očiju i njezinih sjetila i ona na njegovu zapovijed smjesta ustane. Ustala je djevojčica i hodala, a bilo joj je dvanaest godina, a mnoštvo se prepadne od straha velikoga.
Isus se samo nasmiješio, vratio djevojčicu njezinim roditeljima i naredio da joj dadu jesti. Neka jede ogladnjelo dijete! Neka jede miljenica roditelja! Neka jede da posvjedoči kako nije duh nego tijelo kojemu je Isus vratio život. Isus je život. On nosi život! Neka i Ona nosi život. Jer što je zapravo poslanje žene? Da u svome krilu, na svojim rukama i na svome srcu nosi život, razvija ga i u punoj ga mjeri svakome dijeli. Ne samo život tijela nego napose život duše. Zar nije njezino poslanje slično Isusovom poslanju?
Marica Stanković