Mnogo je udovica bili tada u Izraelu ali ova je bila iz malenog mjesta Naima. Sigurno je bila sirota a živjela je samo s jedincem sinom. Da bi prehranila sebe i sina jedinca cijele je dane morala raditi kao težakinja na tuđim imanjima. Svoje kućanske poslove i pranje i šivanje i krpanje radila je noću. Ruke su je sigurno boljele od dnevnog rada a oči su izgubile sjaj od rada po noći. Sve je to činila za svoga sina. On, njezin sin jedinac, bio joj je jedina sreća i radost.

Ali jednoga dana jedinac je umro. Neopisivo težak udarac za majku udovicu. Njegovom smrću ugasila se jedina potpora u starosti i jedina radost života. Samo je plakala. Nije pozivala žene narikače, kako je tada bio običaj, nego je sama gorko oplakivala svoga sina. Čije bi suze mogle biti tako potresne kao suze majčine? No, sve njezine suze nisu mogle povratiti njezina sina u život.

Piše evanđelista Luka, krene pogrebna povorka prema gradskim vratima. Iznosili su “sina jedinca majke udovice”. Mnoštvo je naroda išlo za njom. Žalili su je. Htjeli su pokazati da tuguju s njome. A ona je plakala i plakala, neutješivo plakala.

Baš je pogrebna povorka stigla do gradskih vrata, a jedna je druga povorka stala pred gradskim vratima. Isus, učenici njegovi i mnoštvo naroda. Tužna žena zaplače još jače kad ih vidje. Da li je žena poznavala Isusa, da li je čula za Mesiju, da li je znala kako je Jairu vratio kćer? Nije o tome evanđelista ništa zapisao.

Kad je Isus čuo plač udovice, sažali mu se. Plač udovice potresao je srce Bogo-čovjeka. Možda se tada sjetio svoje majke? Možda se sjetio onih potoka suza što će ih majke proliti za svojim sinovima koji će nestajati kroz cijelu ljudsku povijest u ratovima na bojnim poljima u nezgodama na radu, u mnoštvu mnogih nezgoda, neprilika života?

Sjetio se Spasitelj svih tih suza i duboko potresen gledao tu ogromnu rijeku žalosti pa zato pristupi udovici i samo reče: “Ne plači”. Udovica je digla prema njemu svoje oči a zraka nade prođe njezinom dušom. Tada se Isus dotaknuo mrtva mladićeva tijela a povorka je stala i nastane velika tišina. Samo su se čule Isusove riječi: “Mladiću, tebi govorim: ustani! ” I mladić se digne, sjedne i stane govoriti. Isus ga uzme za ruku i preda njegovoj materi. Može li biti veće radosti od one što je u tom času osjeti udovica kojoj se sin vraća. Zašto je to učinio? Da pokaže kako je majčinstvo nešto veliko i sveto da ga i sam Sin Božji štuje. I on je htio imati majku.

Marica Stanković