Dok je jednog jutra sjedio Isus u hramu i učio farizeji su negdje uhvatili ženu preljubnicu. Ona je po Mojsijevu zakonu trebala biti kamenovana. No, oni je ne kamenuju nego je odvode pred Isusa da vide što će on reći. Svaka njegova odluka činila im se kao dobra zamka da Isusa uhvate u krivoj ocjeni te ga na taj način obezvrijede pred narodom. Ako je osudi kako je onda došao radi grješnika a ako je ne osudi bit će kao prijatelj grješnika. Sirota žena nije znala što je čeka svjesna da je činila nešto što je protiv morala i protiv Mojsijeva zakona. Tko zna koliko je osobno kriva za takav svoj život? Možda ju je krivi odgoj doveo do toga. Možda ju je slaba volja dovela do toga. Možda ju je jedna lijepa riječ moga ukrotiti? Jedan lijepi pogled privesti dobru jer žena još nije bila posve zla. Još je u njoj bilo stida i grižnje savjesti. Kad su je farizeji uhvatili na djelu sigurno je zadrhtala od straha pred Mojsijevim zakonom, od srama pred ljudima među koje su je vukli usred prepunog hrama. Pogledi svjetine gore od znatiželje, a pogledi farizeja samo govore o mržnji i smrti. Doveli su je pred Isusa govoreći: “Mojsije nam je zapovjedio u zakonu da takve kamenujemo, a što ti kažeš? ” “Jao meni”, pomisli žena, što će sada sa mnom biti? Zar nije šteta njezinog mladog i lijepog tijela, zar nije šteta njezina mlada života da završi sada pod kamenjem? Što će tek biti s njezinom dušom? Što će na sve to reći prorok? Hoće li je on osuditi? Kako je i ne bi osudio! Grijeh je to velik a On je sigurno strog.

I dok je tako sama sebi zadavala pitanja i odmah na njih odgovarala, dok se nije usudila ni lice dići prema svojim tužiteljima, prema svjetini, prema Isusu, iznenadi je nešto. Duga tišina koja je nastala iza pitanja farizeja. I ona se usudi dignuti pogled prema Učitelju. Silno se iznenadila. Je li to moguće? Isus je nije gledao prezirnim pogledom, već se sagnuo prema zemlji i nešto pisao po pijesku. Što je pisao? Neki kažu da je tako htio pokazati da ta stvar ne spada na njega. Drugi misle da je pisao grijehe koje je ta žena počinila. Kako god bilo žena je osjetila da joj od Učitelja ne prijeti pogibao što više činilo joj se kao da će u njemu naći branitelja. Opet se čulo pitanje farizeja: “Što da učinimo s tom ženom? ” A onda opet šutnja. Tjeskobno je zakucalo ženino srce, ali sad je već u njemu bilo nade. Tada se Učitelj uspravi u svem svom veličanstvu i reče im: “Koji je među vama bez grijeha neka prvi baci kamen na nju” I opet se sagnuo i pisao po zemlji. Žena umalo da nije glasno zaplakala. Čekala je od Učitelja strogu ali i pravednu osudu, a on je indirektno brani! Žena nije bila toliko pokvarena da ne bi vidjela svu moralnu ljepotu Isusova držanja i braniteljsku snagu njegovih riječi. Ona bi najradije pala k Isusovim nogama i zagrlila ih, ali još nije došao čas. Kad je ponovo digla oči vidjela je kako njezini tužitelji jedan za drugim odlaze. Ostala je ona sama s Isusom. Posljednja odluka, zadnji sud još nije pao. Žena je osjetila u srcu da pred njom stoji jedini koji nema grijeha i koji jedini ima pravo suditi. On bez grijeha neka sudi jer ona jest kriva. Isus se ponovo uspravi i pita: “Ženo, gdje su tvoji tužitelji? Nitko te nije osudio? ” Ona krotko odgovori: “Nitko, Gospodine! ” A On samo reče: “Ni ja te ne ću suditi. Idi, i odsada više ne griješi”. Sve je oprošteno, sve je zaboravljeno, sve je izbrisano. To je najljepša popratnica koju je dobio grješnik. To je najdublje oproštenje koje su izrekla ljudska usta. Tko bi tako mogao oprostiti? Za takvo oproštenje trebaju božanska usta. Ta su usta progovorila i to jednoj ženi preljubnici. Zna Učitelj da je žena kao i muškarac stvorena za velike stvari ali su krhka i slaba bića te je samo malo treba da se okliznu i padnu. Ali iza pada mora doći uspon, uskrsnuće. “Idi i ne griješi više. “

Marica Stanković