U odlomcima Sv. Pisma što ih danas čitamo govor je o jednoj velikoj i nužnoj životnoj potrebi. Govor je o žeđi. Kad je govor o žeđi, onda najprije pomišljamo na onu tjelesnu žeđ. To je žudnja tijela da se napuni vodom jer je voda životno važna svakom tijelu. Bez vode nema života. Kad tijelo žeđa za vodom, isto je kao da reknemo da tijelo žeđa za životom. Tjelesnu žeđ, znamo, može zadovoljiti voda. Ako nestane vode, nestat će i života.

Ljudsko srce je suha i žedna pustinja koja vapi ne za materijalnom vodom nego za Bogom, duhovnom vodom. Naš poznati pjesnik Preradović pjeva u svojoj pjesmi: “Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije, čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije”.

Lijepo pjesma kaže: Ljudsko srce je uvijek žedno, nikad se nijednom žeđu ne može utažiti. Željno je kruha, pića, istine, pravde, pažnje, dostojanstva, unutarnjeg mira, žedno je prave sreće. Kakvom vodom će ljudsko srce utažiti žeđ? Nisu to užici. Kaže poslovica: Krpaj srce užicima pa će ti na srcu nastajati još veće rupe. Jedino što može utažirti i ispuniti ljudsko srce je “voda živa” koja izlazi iz Isusa Krist, izvora pravoga života. Zato je Sv. Augustun napisao: “Nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi, Bože”.

Čovjek kršćanin, čovjek vjernik u najtežim će časovima svoga života tražiti i naći izvor i oslonac u Isusu Kristu. On je ona pećina kojoj vjerom pristupamo, iz koje izvire “živa voda”, ona voda koja jedino može dati i sačuvati život vječni.

Isus nam je dao hranu i piće u svetoj Pričesti, a Samarijanki je podario “vode žive” i vjeru u Sina Božjega, učitelja i proroka, a nama svoju Krv i svoje Tijelo kao hranu za vječni život.