Mi smo kršteni još u djetinjoj dobi. Tada smo postali Kristovi. Postali smo Krist-Kristovi. Od tada bi Isus morao biti u nama i mi u njemu. Od tada naš Otac nebeski daje i za nas svjedočanstvo: “Ovo je sin moj. Dijete moje. ” Tu svijest o sebi moramo danas približiti našim mislima i našem srcu. Na žalost, veliko mnoštvo kršćana danas je zaboravilo čak i svoje ime. U jednom rudniku u Engleskoj novinari su proveli jednu anketu na jedan zanimljiv način. Kad su rudari izlazili iz rudničke jame pozvali su jednog rudara da stane malo na stranu da ga nešto upitaju. On stane i reče im: “Pitajte! ” Pitali su ga: “Da li vi ovdje poznajete Isusa Krista? ” Rudar se za čas zamisli a onda odgovori: “Oprostite ali taj ne radi u ovom rudniku. ” Tada mu reknu novinari: “Ali on je sigurno tu. ” Rudar opet zastane za čas i odgovori: “Oprostite, ako i jest ovdje, kako vi kažete ali ja se do sada s njime nisam sreo. ” “Možda je u tebi! ? ” pitaju dalje novinari. Rudar se samo osmjehne i reče: “Sigurno nije. Ja znam da živim sam. ” I ode rudar za svojim kolegama. Vidite, koliko i koliko ima kršćana koji Isusa ne poznaju, koji se još s njime nisu sreli, a na žalost nose njegovo ime i bili su kršteni Isusovim krstom iz vode i Duha Svetoga. Takvi kršćani ne poznaju niti samoga sebe. To su sasvim suhe i neplodne grane na stablu Isusove Crkve. Iz njih ne izlazi nikakvo dobro za ovaj svijet. Oni prolaze ovim svijetom ne čineći ništa dobra. To znači zaboravljeno krštenje i promašen život. U jednom afričkom selu, pripovijeda jedan misionar, kršćani broje svoje godine, svoju starost od dana krštenja. Život prije krštenja čini im se posve bezvrijedan. Čemu uopće živjeti ako ne živimo za Boga i braću ljude. Tako na žalost živi veliko mnoštvo kršćana. Nitko od njih ne zna da je Isus tu, da je Isus s njima, da je Isus u njima. Zato je vrijedno danas razmišljati i ispitati svoje krštenje. Da li je u nama naše krštenje urodilo kakvim plodom ili smo bili kao kršćani sasvim bezvrijedni, kao suhe grane.