(ČITANJA: Jr 31, 31-34; Ps 51, 3-4. 12-15; Heb 5, 7-9; Iv 12, 20-33)

U današnjem evanđelju. Isus sam o sebi govori i kaže: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.“ O kakvoj slavi govori Isus? Kakvu slavu Isus želi? On odmah nastavlja: „Zaista, zaista vam kažem, ako pšenično zrno, pavši u zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod.“ Isus odmah pojašnjava svoju slavu. Prava slava jest samo u tome koliko dobrog ploda donese. Koliko je život plodonosan. Ako netko živi samo za sebe ili kako Isus kaže: „Ako ljubi svoj život, izgubit će ga.“

Vidite, u tome je promašaj čovjeka da sve svoje i život svoj usmjeri na se. Sve samo za se. Ništa za druge. Isusov život na zemlji nije bio za njega samoga. On je samo zbog nas došao na ovaj svijet. Da za nas živi, da za nas trpi, da za nas umre i da svima nama podari uskrsnuće i život vječni. Tako samo – da Otac naš nebeski, Isusov Otac zbog smrti njega u uskrsnuću proslavi, ali ne samo njega nego i sve one koji se Isusu budu pridružili, i njih će u uskrsnuću proslaviti i smjestit će ih tamo gdje je i Isus. zato Isus kaže: „Tamo gdje sam ja bit će i moji sluge.“ Zadnji poziv da ga slijedimo uputit će Isus čitavom čovječanstvu s križa. To on sam kaže: „A ja kad budem podignut sa zemlje sve ću privući k sebi.“

Vidite, samo u usporedbi svoga života s Isusovim životom možemo znati kakvom slavom ćemo biti proslavljeni.

Ako smo živjeli samo za sebe, za svoju sebičnu slavu i užitak, sigurno ćemo umrijeti. A ako pak budemo živjeli životom za drugoga bit ćemo kao zrno koje umire ali iz svoje smrti niče mnoštvom plodova za druge a slavnim uskrsnućem za sebe: „Tko život svoj položi na ovom svijetu za drugoga zadobit će život vječni na nebesima.“