Liturgijska godina „A“
1. čitanje: Iz 11, 1- 10: Po pravdi će sudit siromasima.
Ps 72: U DANIMA NJEGOVIM CVJETAT ĆE PRAVDA I MIR VELIK
2. čitanje: Rim 15, 4-9: Krist spašava sve ljude
Ev. : Lk 3, 4-6: Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!
ADVENTSKA PUSTINJA
MJESTO SUSRETA, SVJEDOČENJA I OBRAĆENJA
Ove nedjelje pred nas su postavljene tri riječi koje oblikuju naš adventski put: mjesto, svjedok i obveza. One nam pomažu razumjeti zašto je Došašće vrijeme povratka Bogu i pripreme srca za Kristov dolazak.
Prvo je mjesto – pustinja. To nije privlačan prostor: ondje je vruće, surovo i bez vode se umire. U pustinji se čovjek brzo suoči s vlastitom slabošću i spozna što je zaista bitno. Voda postaje dragocjenija od svega, jer znači život.
T
ako i u našim pustinjama života – trenucima kušnje, osamljenosti, zbunjenosti i duhovne žeđi – postavljamo ključno pitanje: iz kojeg izvora crpim snagu? Pustinja razotkriva naše lomove, ali i pokazuje pravi smjer. Ako nismo pažljivi, pijesak problema lako nas preplavi.
Izrael je kroz dugu povijest iskustva pustinje otkrio koliko je čovjek nesiguran kada se odvoji od Boga te kako nevjera raste ondje gdje se srce umori. Druga nedjelja Došašća zato je jasan poziv na obraćenje: vratiti se Bogu dok je još vrijeme.
Pustinja je mjesto u koje nas Bog sam vodi kako bi nam progovorio na srce. Hošea opisuje Boga koji svoju nevjernu ženu vodi u pustinju kako bi je očistio od idola i natrag priveo ljubavi. Ondje, daleko od buke, čovjek najbolje čuje Božji glas. No pustinja nosi i opasnost – može postati mjesto gdje stvaramo svoje idole, gdje mrmljamo kao Izraelci, gdje tražimo brza rješenja umjesto da čekamo Gospodina.
Zato je dobro u ovom Došašću pronaći vlastitu „pustinju“: kratku tišinu s Božjom riječju, trenutak iskrenog suočavanja sa sobom. Kad u toj tišini osjetimo žeđ, Bog spušta kap svoje milosti – riječ, utjehu, snagu. Te kapi vode vode nas prema sakramentima, osobito prema ispovijedi, jer nema pravog adventskog puta bez susreta s Božjim milosrđem.
U središtu današnje poruke stoji svjedok – Ivan Krstitelj, „glas koji viče u pustinji“. Njegova pojava – odjeća od devine dlake, skakavci i divlji med – govori o strogosti njegova poziva. Ivan nije samo učitelj, nego svjedok Božje prisutnosti. A današnji svijet, kako je govorio sv. Pavao VI., ne treba toliko učitelje koliko svjedoke.
Ivanova slika Mesije bila je slika sudca s lopatom u ruci. Mi danas poznajemo puninu istine: Mesija ima lice milosrdnog i krotkog Isusa. U Kristu se pravda i milosrđe spajaju; On ne osuđuje da bi uništio, nego da bi obnovio. Zato su danas potrebni svjedoci koji su iskusili tu krotkost i koji u svojim zajednicama nose mir, strpljenje i dobrotu.
K tome, u svojim prvim katehezama papa Lav XIV. poziva Crkvu da se prepozna kao narod koji hodi prema Kristu, narod koji se ne boji tišine, jednostavnosti i poniznosti. To su putovi adventske pripreme.
A koja je naša obveza? Prvo – poslušati poziv. Advent nije vrijeme površnih priprema, nego ozbiljnog povratka Bogu. Mjesta na kojima taj poziv možemo čuti su misa, kateheza, obredi pomirenja, obiteljska molitva. Drugo – vratiti se prvoj ljubavi naše vjere: sjetiti se dana kada smo osjetili Božji poziv, kada smo ušli u brak, započeli svećenički ili redovnički život, kada smo ozbiljno odlučili biti Isusovi. Godine prolaze, a sakramenti ostaju pečat Božjeg izabranja.
Na našem adventskom putu stoje tri svjetionika:
pustinja, svjedok i obraćenje.
Pustinja nas oslobađa od buke, svjedok nas budi, a obraćenje nas vraća Onome koji jedini daje život.
Neka ovaj advent bude naš hrabri korak kroz pustinju, osluškujući Božji glas i odgovarajući na poziv ove nedjelje:
„Obratite se, jer približilo se Kraljevstvo Božje. “
Varaždinska biskupija
