Čitanja: Ez 17,22-24; Ps 92; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34

Bog je posijao sjeme Kraljevstva Božjega na zemlji. Nitko nije gospodar i nitko se ne može niti uzvisiti niti poniziti ako Bog tako ne će. Učenici su se pitali: gdje je i kakvo je to Kraljevstvo Božje o kome Isus govori? Zanimalo ih je kako će to Kraljevstvo izgledati. Napose su ispitivali kakvo će mjesto oni u njemu imati. Zanimalo ih je kako će se Kraljevstvo Božje obistiniti i koliko će narasti? Isus ga je usporedio sa zrnom gorušice. Sam Isus kaže da je to zrno najmanje ali kad naraste veće je od svega drugog povrća pa se i ptice nebeske gnijezde po njegovim granama. To Božje Kraljevstvo ne raste veličinom mase. Ono je kao zrno posijano u srce. Rast Kraljevstva Božjega počinje u ljudskom srcu. Ono je samo sjeme koje u sebi ima snagu rasta i opstanka. Proces rasta Kraljevstva Božjega ovisi o raspoloženju ljudskog srca. U srcu raste i dobro i zlo. Kraljevstvo Božje nije ušlo u svijet trijumfalistički nego tiho. Ušlo je čak i u katakombe u svako drugo mjesto gdje ima onih ljudi koji su ga odlučili graditi.

Pripovijeda jedna zgoda kako je neki perzijski kralj u ratu zarobio svog protivnika i svezao ga za kotač svojih bojnih kola i tako ga svezana za kotač doveo na glavni trg. Pred kraljevim velikašima i mnoštvom pobjedničke vojske zapitao ga je tada pobjednički kralj kako se sada osjeća. On je jako mudro odgovorio: ” Kralju, bio sam gore a sada sam dolje ali ne zaboravi, kralju, da se kotač okreće. Ti si sada gore a može se kotač okrenuti i za čas bi mogao biti dolje”.

Tako je sa svim ljudskim veličinama. Ono što je ovaj čas gore, čim se kotač okrene bit će dolje. Samo što ovaj kotač ne okreće niti jedan čovjek. Kotač veličine okreće samo Bog.

Ne bi bilo zgodno da se jednom nađemo dolje samo zato što smo se jako jagmili da budemo gore da budemo veliki pred ljudima. Prihvatimo radosno ono sjeme Božjeg Kraljevstva i dajmo da u našem srcu uzraste pa ćemo postati prave veličina.