1 čit: Iz35,4-7a: Uši će se gluhih otvoriti, njemákov će jezik klicati.
Ps 146: HVALI, DUŠO MOJA, GOSPODINA!
2 čit: Jak 2,1-5: Nije li Bog izabrao siromahe baštinicima Kraljevstva?
Ev: Mk 7, 31-37: Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.

Priča jedan svećenik kako je pratio teško bolesnog čovjeka tijekom posljednjih mjeseci njegova života. Posjećivao ga je uvijek iznova i vodili su zanimljive razgovore. Ovaj čovjek je bio oženjen gluhom ženom. Mogla je prilično dobro komunicirati sa svojim mužem. Naučila je čitati mu s usana i artikulirati se glasovno, iako nije mogla čuti što govori. Međutim, imala je teškoće s ljudima s kojima nije bila dobro poznata. U početku je bila vrlo suzdržana prema svećeniku jer je prvo morala naučiti čitati s njegovih usana Tijekom posjeta svećenik je postao postao svjestan koliko je teško gluhim osobama komunicirati s drugim ljudima, unatoč svim rješenjima za premošćivanje i tehničkim pomagalima koja su danas dostupna.

U evanđelju smo čuli kako je Isus izliječio od gluhoće i njemoće čovjeka koji je bio gluh pa nije mogao govoriti. Zanimljivo mi je da se ova epizoda iz Isusove službe našla u obredu krštenja. I ovdje svećenik ili đakon koji krsti dotakne uši i usta onoga koji se krsti i kaže, kao što je Isus tada učinio: Effata! – Otvori se! Taj se obred tumači kao zahtjev da krštenici otvore svoje uši za ono što im Bog ima reći i da podignu svoj glas u Božjoj Crkvi. (Oni koji se krste često to rade glasno i roditelji ih tada pokušavaju smiriti…) Ne umorim se naglašavati da se to ne odnosi samo na molitvu i pjevanje. Krštenici trebaju imati riječ u crkvi i u društvu; Ne smiju dopustiti da ih se ušutka ni u crkvi ni izvan nje.

To nije uvijek lako. Mnogi ljudi nisu navikli javno govoriti i pred svima reći ono što žele. U određenim trenucima često smo bez riječi. Ili nismo naučili razgovarati o osjetljivim temama ili se ne osjećamo dovoljno kompetentnima. Tada volimo prepustiti razgovor onima za koje mislimo da to mogu bolje; stručnim teolozima, na primjer. Ali često se ne radi o specijalističkim znanjima. Drugi vatikanski sabor ističe da su svi vjernici obdareni istančanom osjetljivošću za pitanja vjere. To naziva “sensus fidelium”, osjećaj vjere vjernika.

U Korintu je apostol Pavao zabranio ženama da govore u crkvenim službama. Možda je to bilo potrebno u konkretnoj tadašnjoj situaciji, ali iz toga se ne može zaključiti da žene u crkvi nisu imale što reći. Kome je dopušteno govoriti obično je pitanje moći. Isus je gluhonijemima bez riječi dao moć da govore i sudjeluju u društvu.

Ali postoje područja života za koja smo zanijemili, koja smo učinili tabuom, o kojima govorimo samo iza zatvorenih vrata. Dugo se u našem društvu nije moglo govoriti o zločinima komunističkog doba jer su kao žrtve ili počinitelji bili uključeni rođaci i susjedi te društveno priznate osobe. Time je izbjegnuto i pitanje suučesništva i političke odgovornosti.

Priče o zlostavljanju koje često sustižu Crkvu mogle su se samo gomilati jer, s jedne strane, ljudi nikada nisu naučili govoriti o seksualnosti i ovisnosti, a s druge strane, odgovorni u crkvi bili su slijepi i gluhi. Jedva da se itko usudio raspravljati o dvosmislenosti ovog morala.

Lažni sram i tabui ostavljaju bez riječi. Moramo naučiti jasno i otvoreno govoriti o osjetljivim temama i slušati one koji imaju hrabrosti iznijeti neprihvatljivo u javnost.

Iz biblijskih događaja u kojima Isus ljudima otvara uši, usta ili oči, vidim poziv na treniranje naše percepcije. Vidimo, čujemo i pričamo o puno stvari, ali ih često zapravo ne vidimo i ne čujemo. Često govorimo puno , ali ne kažemo puno.

Ali također moramo imati hrabrosti reći ono što treba reći.

Nadalo se da će Mesija otvoriti oči slijepima, uši gluhima, razriješiti jezik nijemima i učiniti da hromi prohodaju. O tome smo čuli u čitanju knjige proroka Izaije. Ta se nada još uvijek nije konačno ispunila. Molimo Gospodina da i na nama učini ta čudesa.