1. čitanje: Sir 3, 17-29: Ponizi se i naći ćeš milost u Gospodina.
Psalam: Ps 68: U DOBROTI, BOŽE, TI SI PRIPRAVIO STAN SIROMAHU
2. čitanje: Heb 12, 18-24: Pristupili ste gori Sionu i gradu Boga živoga.
Ev. : Lk 14, 1. 7-14: Koji se uzvisuje bit će ponižen…

Na ovu dvadeset drugu nedjelju kroz godinu, liturgija nam nudi prispodobu koju Isus pripovijeda po uzoru na ono što primjećuje tijekom poziva na ručak. U evanđeoskim pričama Isus je predstavljen kao čovjek koji je pažljiv prema ljudima i okolini u koji je uključen. Njegove prispodobe i riječi uvijek su nadahnute svakodnevnim životom i onim što on sam promatra. Današnje prvo čitanje, preuzeto iz Sirahove knjige, poziva nas da s posebnom pažnjom čitamo i slušamo prispodobe: „mudro srce razmišlja o prispodobama“ (Sir 3, 29). Želimo prihvatiti Sirahov poziv pa razmišljajmo o prispodobi, slijedeći tri puta diktirana trima riječima koje izvlačimo iz današnjeg Evanđelja.

Prva riječ je „usporedba“. Kad god Isus dođe u dodir s farizejskim svijetom, uvijek svjedočimo o sukobima koji se pojavljuju. Današnje Evanđelje smješteno je u kuću jednog od farizejskih vođa, koji poziva Isusa na ručak. Prije svega, primjećujemo da Učitelj ne odbija pozive na ručak od ljudi koji, očito, imaju viziju koja nije u skladu s njegovom. Sukob ne plaši Isusa. On dobro zna da je potrebno govoriti istinu i sukobljavati se sa stvarnošću činjenica. Taj je aspekt Isusove osobnosti zasigurno fascinirao i još uvijek fascinira njegove učenike. On zna što radi i iznad svega artikulira svoje misli. Ponekad nas se navodi da izbjegavamo sukob, pronalazeći mnoge izgovore da prikrijemo ono što mislimo. Isus nas uči slobodi koja bi trebala biti svojstvena djetetu. Ovaj evanđeoski odlomak podsjeća nas na potrebu suočavanja u našim životima. Kršćanin nije onaj koji prihvaća sve bez obzira na to i ne preispituje sebe. Učenik je, poput Učitelja, pozvan da se stavi na kocku. Suočavanje je nužno za živo i dinamično iskustvo vjere. Suočavanje s onima koji misle drugačije pomaže nam iskusiti svoju slobodu i dati račun za nadu koja je u nama, kao što nas podsjeća Petar.

Druga riječ je „istina“. Kršćanska prispodoba o posljednjem mjestu ističe veliku značajku Isusove osobnosti i naviještanja: ne tražiti vanjski izgled, već otkriti ljepotu vlastite nutrine. Govoreći prisutnima, Isus savjetuje da ne stavljamo sebe na prvo mjesto. Često tvrdimo da želimo biti prvi u životima ljudi pored nas. Isusova prispodoba ne odnosi se samo na poniznost u etičkom ponašanju, već dotiče našu egzistencijalnu dimenziju. Toliko naših tuga proizlazi iz ove tvrdnje da želimo biti prvi. Isus nas poziva da ne tražimo prvenstvo, već da tražimo ljubav i istinu. Kada nas netko pozove da budemo dio njegovog života, moramo u njega ući na prstima, bez pretenzija. On će nas pozvao da sjednemo za stol života i istinskih odnosa. Težiti istini znači težiti ljubavi.

Treća riječ je „velikodušnost“. U ovom drugom dijelu današnjeg Evanđelja Gospodin se želi osvrnuti na otvorenost srca i života. On primjećuje rizik kojem se svi izlažemo: da se zatvorimo u svoj krug, a da se ne otvorimo novom i onome što ne poznajemo i što nas plaši. Nakon što je govorio o posljednjem mjestu, Isus dolazi govoriti o potrebi da se naša gozba otvori onima koji nisu dio našeg kruga. Evanđeoski oblik ljubavi je neograničena velikodušnost. Život je često poput stola, gdje biramo pored koga ćemo sjediti i s kim ćemo najviše razgovarati. Isus nas u Evanđelju poziva da proširimo svoj pogled i srce. Mnogo puta ne shvaćamo da, izvan kruga naših vrijednosti, možemo otkriti toliko bogatstva i ljepote. Poziva nas da se ne bojimo onoga što se čini nesavršenim. Korak dalje ključ je susreta s Bogom. Ljudsko srce se širi, ne skuplja se, jer smo stvoreni na Njegovu sliku i priliku.