Isus je često upozoravao svoje učenike da neće ući u Kraljevstvo nebesko ako ne budu kao djeca. Nipošto on pritom ne misli na djetinjasto ponašanje, već na onaj istinski osjećaj što nas uvijek kod djece zadivljuje, a to je jednostavnost, potpuno povjerenje, privrženost, svijest da ne mogu sami sebe ni opremiti, ni cipele svezati, da sami ne mogu opstati. Božić nam jasno govori kako je Bog htio postati djetetom. Bog je postao „Božić“, malen, nejak, upućen na druge, bespomoćan i zato je u rukama svoje majke. Ne zanemarimo istinu svoga života kako uvijek, ne samo u djetinjstvu, trebamo druge, kako smo upućeni jedni na druge, kako ne možemo bez drugih. To je vlastito djetetu, ali je vlastito i svakom čovjeku. U liku djeteta Isusa prepoznajmo neizrecivi dar neba, maleno dijete koje je uspjelo razveseliti čitav svijet svojim rođenjem. Rođenje svakog djeteta najčešće je uzrok neizrecive radosti njegovih roditelja i najbližih. Rođenje djeteta Isusa, Božića, izvor je neizrecive radosti za sav svijet.

Dijete Isus nam poručuje i uporno ponavlja iz godine u godinu: „Pokušajte, isplati se, barem sada, za Božić, uz ovaj blagdan moga rođenja, u krugu svojih najbližih: ne moraš se praviti velik, ne moraš ispasti važan. Smiješ biti malen, smiješ biti dijete, budi ono što si u dubinama svoga bića i za čim i nesvjesno težiš: autentičan i istinit, bez kozmetike i bez skrivanja iza kulisa ljudskih obzira. Smiješ pokazati kako ne možeš sve sam, kako si upućen na druge i kako si sretan što i tebe drugi trebaju.“ Budemo li poslušali glas Boga koji je postao čovjekom, Boga koji je postao djetetom, Božić neće biti nostalgično sjećanje na vrijeme kad smo bili djeca, nego istinski doživljaj novog djetinjstva; pred Bogom i pred ovom tajnom Božića mi smo doista djeca Božja.

fra Zvjezdan Linić