Čovjek je željan Božje riječi ali one koja će biti efikasna i djelotvorna. Problem je u čovjeku što želi da mu riječ Božja bude u skladu s njegovom voljom, ono što kažemo „niz dlaku“. Božja riječ siječe (proroci su sjekli). Kristova je riječ djelotvorna. Nju treba primiti i nju treba živjeti a ne samo znati. Isus svoje javno djelovanje nastavlja kad je Ivan umro. Ivana su pitali: „Što nam je činiti? “ Ivan je upućivao ljude na Mesiju, „Onaj koji dolazi.“ Isus dolazi i okuplja učenike i počinje propovijedati: „Obratite se i vjerujte evanđelju! “ Kraljevstvo Božje se očituje u sili Duha i zato se bolesni liječe, piše Izaija: „Slijepi vide, gluhi čuju, hromi hodaju, siromasima se naviješta blaga vijest.“ Tu se, dakle, događa proroštvo. Isus se pojavljuje u sinagogi na službenom skupu. I svi su u njemu prepoznali Božju silu. Čak i đavoli ga prepoznaju i viču: „Što ti imaš s nama Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš. Znamo tko si ti. Svetac Božji.“

Farizeji i saduceji se svađaju oko Mojsijeva zakona. Sve se zapravo svodilo na borbu za vlast. Njihovo učenje nije imalo silu Božju niti sa silom i vlast. Danas se evanđelje ideologizira. Isus se pojavljuje izvan institucije i zato se sinagoga njega boji. On se pojavljuje s djelima. Spasenje je, dakle, na djelu. On đavle izgoni. Kristovo djelo ide iznutra osloboditi čovjeka od đavla i grijeha. Za kršćane evanđelje mora biti novo nadahnuće za sadašnju kršćansku praksu. Mi se kršćani moramo založiti da se svijet promijeni na bolje. Paradno kršćanstvo i pravo kršćanstvo nije isto. Neka naše kršćanstvo bude unutra u našem srcu zavoljeno i nazivan pokazano i učinjeno.