(ČITANJA: 1Kr 19, 9a. 11-13a; Ps 85, 9ab. 10-14; Rim 9, 1-5; Mt 14, 22-33)

Sveto Evanđelje nas izvješćuje o jednoj drugoj teškoći i nevolji koja je često prisutna u ovom svijetu. U takvu nepriliku su upali apostoli. Udario je protivan vjetar i more se uzburkalo a oni su bili na krhkoj lađici. Još gore je bilo što ni Isus nije bio s njima. Makar su bili iskusni ribari strah pred uzburkanim morem uvijek je bio prisutan. No, u tom času straha i neizvjesnosti Isus se našao uz njih hodajući po vodi. Videći ga viknuli su od straha: „Utvara“. Tada im Isus kaže: „Ne bojte se“. Petar još sumnja i pita: „Ako si to doista ti, Gospodine, reci da i ja mogu, hodajuć po vodi, doći do tebe“. Isus mu jednostavno odgovara: Dođi! Hodajući po vodi uhvatio ga je strah i sumnja i počeo je tonuti. Zato viče Isusu: „Gospodine, spasi me! “. Isus ga tada uhvati za ruku i stavi u lađicu, ali ga je ipak ukorio: „Zašto si posumnjao?“

Krize i sumnje se javljaju i u pojedincima, ali i u zajednici Crkve. Mnogi su prognozirali propast Crkve već u samom početku kad su počela progonstva. No, nije to bilo sve. Počela su i krivovjerja koja su prijetila Crkvi. Počeli su i raskoli u Crkvi prijeteći joj propašću. U 11. stoljeću veliki istočno raskol, a u 16. stoljeći veliki zapadni raskol. Iza njih su uslijedile velike neprilike nacizma, bezbožnog komunizma koji su ustrajno i neprekidno prijetili Crkvi ali Crkva još i danas stoji čvrsta i jaka kad više njezinih protivnika niti nema.

Nema straha niti za vjernike niti za cijelu Crkvu dok je Isus s nama. Samo treba imati vjere i pouzdanja u Gospodina i onda kad mislimo da smo zaboravljeni. Isus je u svim našim teškoćama života nama mnogo bliži, nego onda kad patnja i neprilika nema. Kad mislimo da tonemo, kad nas neprilike i teškoće bacaju amo, tamo u životu sjetimo se da je Isus uz nas i da On može pružiti ruku i podići nas te nas dovesti na sigurno. Ali moramo ga zvati, kao Petar: „Spasi me, Gospodine“.