Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo naročito okrutno u Egiptu. Budući da se radilo o jednoj kršćanskoj djevici visokog položaja, veoma inteligentnoj, lijepoj, kako na tijelu tako i na duši, njezino je mučeništvo, što ga je podnijela u Aleksandriji, još više djelovalo na pučku maštu pa se tako o njoj i rodila legenda i to u raznim inačicama. Jedna je od njih i ova:
»Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeći se preodlično govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio. Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao načiniti strašno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. No to se mučilo raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava. « Prema toj legendi anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu podignut je kasnije slavni samostan Sv. Katarine koji postoji još i danas.
U srednjem vijeku sv. Katarinu su osobito slavili studenti filozofije. Tako su i isusovci, koji su u Zagrebu otvorili gimnaziju, koja je kasnije prerasla u sveučilište, uz svoj kolegij sagradili krasnu baroknu crkvu Sv. Katarine, koja je biser sakralne umjetnosti.
Legenda je o sv. Katarini obišla cijelim svijetom prevedena na mnoge jezike, pa tako i na hrvatski. Sveta Katarina je u našem narodu još i danas veoma popularna svetica koju kršćanski puk istinski štuje, a mnoge žene s nekim svetim ponosom nose njezino ime.
Lik je svete Katarine simbol čiste i idealne mladosti, one istinske ljudske i duševne i tjelesne ljepote koju je oplemenila, uzdigla i posvetila Kristova milost. Mnoge nam umjetničke slike prikazuju sv. Katarinu kako joj Krist pruža zaručnički prsten. Te zaruke nisu legenda, već stvarnost. Mislim stvarnost po sakramentu svetog krštenja i mučeničkoj smrti, po čemu je sveta djevica i mučenica, doista, postala Kristova zaručnica, sva njegova u najidealnijem predanju i ljubavi. Zato nije čudo da je upravo u blizini njezina groba nastao jedan od najstarijih samostana u kojem se proživljava duhovnost utemeljena na evanđeoskim savjetima čistoće i djevičanstva.
Kao malo koja svetica baš je sv. Katarina primila izvanrednu počast u kršćanskoj umjetnosti od vrhunskih umjetnika koji je prikazuju kao kraljevnu, okrunjenu ružama, s palmom u ruci, uz strahovito mučilo kotača s bodežima, ili pak njezine zaruke s Kristom. Europske su galerije pune takvih slika. Pretpostavljamo da sve to nije samo plod mašte, a još manje tlapnje, već da se iza svega toga krije jedna kršćanska mučenica, po imenu Katarina, koja je na svoje suvremenike ostavila silan dojam, a oni su uspomenu na nju uljepšavanjem i pobožnim pretjerivanjem prenosili dalje. Važna je jezgra, ono bitno: osoba, djevica, mučenica. Sve drugo samo je pokušaj da se izrazi ljepota ljudske osobe koja se u cvijetu mladosti sva predala Bogu i koja je za ljubav svome zaručniku Isusu Kristu rado pošla u smrt.
Molimo Gospodina da sve vjernike potakne na zauzetu budnost u iščekivanju Spasitelja.
Varaždinska biskupija
