Am 6, 1a. 4-7: Razuzdani raskošnici, biti ćete prognani.
Ps 146: HVALI DUŠO MOJA GOSPODINA
2. čitanje: 1Tim 6, 11-16: Čuvaj zapovijed do pojavka Gospodinova.
Ev. : Lk 16, 19-31: Primio si dobra svoja, a tako i Lazar zla.

Prispodoba o bogatašu i siromahu Lazaru snažna je ali istodobno i provokativna prispodoba koja nas može izazvati i danas te nam postaviti određena pitanja: Kako živimo? Kako upoznajemo svoje bližnje? Kako ih doživljavamo – i kako se ponašamo u našem okruženju?

U ovoj pripovijesti opisane su granice. Granice između bogatstva i siromaštva, između patnje i udobnosti, između ovdje i tamo. To nas suočava s pitanjem: Koje granice vidimo i koje možda još uvijek prelazimo, a koje granice prelazimo kako bismo se međusobno uzdigli?

U današnjem Evanđelju susrećemo dvoje ljudi koji žive blizu jedni drugima – tako blizu da je Lazar čak i na vratima bogataša – ali ipak su njihovi svjetovi odvojeni. Bogataš živi u pompi i luksuzu. Udobno je namješten u svom svijetu. On ima sve, osiguran je i odijeljen od svog vanjskog svijeta. Lazar, s druge strane, pati. Bolestan je, prezren i ne može ni utažiti glad s ostacima hrane. Na kraju umire jadan i bespomoćan. S jedne strane, čujemo o vrlo bliskoj prostornoj blizini, s druge strane, postoji duboka moralna i socijalna distanca između dvoje ljudi. Jaz među ljudima ne može biti veći.

Ali: prispodoba postavlja granicu koja više ne poznaje most: smrt. Nakon smrti, uloge su obrnute: Lazar se tješi i leži u Abrahamovom krilu, dok bogataš trpi velike muke. Abraham ukazuje bogatima da je bogataš već primio svoje povlastice za života i da su razlike već napravljene. Za sve one koji još žive u svijetu, postoji samo Abrahamova izreka: „Imaju Mojsija i proroke – njih trebaju slušati.“

Što to znači za nas danas? Što možemo naučiti iz ove rečenice? Konkretno, to znači: Ne ostanite sebični, gledajte na svoje bližnje i živite ljubav koju su vam Isus i proroci uvijek iznova naviještali. Stoga je zadatak za nas otvoriti oči i ne skrenuti pogled kada vidimo patnju i poteškoće na marginama društva. Svi beskućnici, bolesni, stari i zaboravljeni ljudi nisu daleko od nas. Često su nam pred vratima – simbolično ili stvarno.

Međutim, ne radi se samo o osobnoj pomoći, već o promjeni našeg stava: za nas vjernike važno je ne samo vidjeti i prepoznati, već i djelovati u skladu s Isusovom porukom. Za to je potrebna hrabrost za prevladavanje granica; i društveno i prostorno, kao i kulturno. Ponekad moramo ustati, razgovarati, podijeliti i uključiti se, čak i kada stvari postanu neugodne. Međutim, ne treba podizati granicu između ‘nas’ i ‘njih’. Ne bi trebalo postojati definicija kome je dopušteno pripadati. Zato što su Božja pravda i Božje milosrđe univerzalno valjani. Pozvani smo učiniti naše crkve mjestom gdje ljudi doživljavaju dostojanstvo, gdje nada raste; i kroz naše konkretne akcije.

Prispodoba ne prestaje na upozorenju. Sadrži obećanje da je Bog vidovit; Posebno za one koji pate. Bog ih ne zaboravlja. Postavljamo si pitanje: Želimo li biti među onima koji nose Božju poruku suosjećanja, pravde i promjene? Pozvani smo graditi mostove; Mostovi između prosperiteta i potrebe, između sigurnosti i rizika, između istine i djela. I možemo vjerovati da nas Gospodin osposobljava da to učinimo. On daje snagu, oči i ruke; za male i velike korake.

Prispodoba o bogatašu i Lazaru nije bajka o „zlim bogatašima“ i „siromašnim žrtvama“, ona je poziv na obraćenje, na veličinu u našoj ljubavi; poziv da prijeđemo granice šutnje i aktivno gradimo Božje kraljevstvo – ovdje i sada. Da rastemo u suosjećanju i hrabrosti da nadiđemo granice koje nas dijele. I neka jednog dana nepremostivi ponor nepravde dopusti i nama da kažemo: Čuo sam, djelovao, tražio sam ljubav i našao je u Bogu.